Zahvaljujući više od decenije nastojanja vladike Jovana u Pakracu su obnovljeni, u ratu devedesetih porušeni, Saborna crkva Svete Trojice, Vladičanski dvor i Biblioteka u kojoj se nalazi oko pedeset hiljada starih knjiga, kao i teološko-vjerskih rukopisa od 14. do 16. vijeka. Tu su i stara izdanja Vergilija, Ničea, Voltera, Rusoa, ali i povelje Marije Terezije i Franje Josipa

***

U ratu u Hrvatskoj, 1991. godine grad Pakrac je teško stradao. Jedno vrijeme linija fronta je prolazila po sredini grada, pa se može reći da su ga bratski uništavale sve vojske, pucajući jedna na drugu preko ove crte uzduž glavne ulice. Na liniji vatre našla se i pravoslavna Saborna crkva Svete Trojice, izgrađena 1732. godine, kao i Vladičanski dvor, s jednom od najobimnijih biblioteka u pravoslavnom svijetu uopće. Crkva, koju je restaurirao slavni arhitekt Herman Bole krajem 19. vijeka, u vrijeme tadašnjeg pakračkog episkopa Mirona Nikolića, u ovom ratu divljački je granatirana, a iz devastiranog Vladičanskog dvora razvučene su mnoge knjige stare nekoliko stoljeća, ikone, predmeti i slike neprocjenjive vrijednosti.

“Kralo se individualno i kolektivno”, kaže današnji episkop pakračko-slavonski, vladika Jovan Ćulibrk. Izvorno pravoslavno stanovništvo koje je do 1991. godine u zapadnoj Slavoniji brojalo oko sto pedeset hiljada duša, spalo je poslije tog rata na petnaest hiljada i atmosfera u izrešetanom gradu nije mogla biti gora. Trebalo je od tada proći dugih 18 godina da vladika Jovan preuzme žezlo episkopa slavonskog u Pakracu. Tada, 2014. godine on je mirno rekao: taj mali dio naroda dovoljan je za preporod.

I preporod se dogodio. Danas su u velikoj mjeri obnovljeni i Saborna crkva Svete Trojice i Vladičanski dvor, uz sijaset vrijednih artefakata, knjiga, relikvija, slika i namještaja, koji su vraćeni, restaurirani ili zamijenjeni novim predmetima. Treba također reći da čovjek koji je u jesen 1991. godine u razrušenom Vladičanskom dvoru spasio hiljade starih knjiga i odnio ih na čuvanje u Zagreb, bio je oficir Hrvatske vojske, Ivan Hiti, koji je na bezumlje i destrukciju odgovorio, uz veliki lični rizik, nervom humanosti, dobrote i brige za civilizacijsko i kulturno dobro.

Zašto je tolika mržnja bila potrebna i zašto je dovedena do histerije želja da se onaj drugi, preko pakračke crte razdvajanja, uništi i satre u tom tragičnom ratu 1991. godine?

“Nismo savladali zlo Drugog svjetskog rata”, objašnjava danas vladika Jovan. “Svaki Hrvat je 1991. mogao reći ‘ja se bojim Blajburga’ i svaki Srbin je mogao reći ‘ja se bojim Jasenovca’ i taj nedostatak katarze koje nije bilo ni na jednoj strani, stvorio je da se neumirena krv na Balkanu iz 1941. i 1945. pretvorila u mističnu mržnju od koje je 1991. godine i zrak bio bolestan”, navodi vladika Jovan. “U prošlom ratu od sto pravoslavnih bogomolja u zapadnoj Slavoniji srušeno je pedeset. Ja sam došao da gradim, a ne da rušim. Ovo je moja molitva i naša upaljena svijeća”, govori danas vladika Jovan.

Ali ovaj vladika dobro zna kao duhovni pastir da je za srpsku zajednicu u zapadnoj Slavoniji, kolikogod ona mala bila, ta obnova prije svega unutrašnja i metafizička, da bi onda ona imala smisla i u svakodnevnom životu. Ta molitva u Pakracu primarno znači da Srbi ne smiju živjeti u getu i da ono što imaju da pokažu, a mogu puno toga da pokažu, treba da pokažu svima: i Srbima i Hrvatima u Slavoniji, ljudima u Hrvatskoj, regiji, Evropi i cijelom svijetu. “Mnogi me pitaju, a šta će taj napor da promeni?”, kaže vladika Jovan i nastavlja: “Ja ću napraviti sve što je do mene, jer ono čuveno srpsko ‘sve ili ništa’ obično završava kao ništa.”

Za početak ta mala srpska zajednica u Pakracu treba da ima svoj oblik, smisao i usmjerenje i Eparhija pakračko-slavonska u tom smislu tijesno surađuje sa Srpskom kućom koja se bavi civilnim pitanjima Srba u Pakracu i okolici, kao i kulturnim događajima na koje su pozvani Srbi, ali i svi ostali. O tome smo razgovarali s Nikolom Ivanovićem, voditeljem Srpske kuće u Pakracu koji kaže da je ta kuća otvorena 2021. godine, kao sjedište srpskih organizacija:

VSNM-a Požeško-slavonske županije i srpskih vijeća Lipika i Pakraca i u njoj se provode različite društvene aktivnosti. “Trudimo se da ljudi srpske zajednice žive životom dostojnim čovjeka i da se drže svoje tradicije, stare u zapadnoj Slavoniji više od 300 godina”, kaže Nikola Ivanović. Tako u Srpskoj kući imaju vrijednu etno zbirku i malu biblioteku, vezanu za teme iz pakračkog kraja, a također su posvećeni i istraživanjima i zaštiti karakterističnog folklora i narodnih pjesama srpske zajednice zapadne Slavonije.

Uz podršku Srpskog narodnog vijeća, Srpska kuća organizira besplatnu pravnu pomoć za svoje siromašne članove, te akcije “od vrata do vrata”, kako se zove projekt pomoći starima i nemoćnima. Svake sedmice se u Srpskoj kući zbiva neki program: svirka, druženje, glumački nastup ili književna večer. Vrlo je aktivan ogranak Prosvjete, koji je ovog septembra proslavio 30 godina djelovanja u ovom kraju, a postoji i centralni godišnji događaj – Malogospojinski dani, također u septembru, koji se organizira više godina i traje sedam dana.

Ove godine na ovim Danima obilježeno je 30 godina od smrti poznatog književnika, rodom iz Pakraca, Slobodana Selenića, a čitalo se i dirljivo pismo jednog Pakračanina: “Pakrac je više od grada. On je mjesto susreta i tišine koja govori, mjesto gdje se obnavlja ne samo kamen, nego i čovjek.” U gradu koji teško liječi svoje rane, u geografskom prostoru zapadne Slavonije u kojem su se sudarili najljepši brežuljci i najgora mržnja, treba snage za ovakvo pismo. Ili, kako kaže Nikola Ivanović: “Ovdje živimo svi zajedno, moramo ostaviti prošlost iza sebe.”

Vladika Jovan ima neobičnu biografiju. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu i Teološki fakultet u Beogradu, bio je muzički rok kritičar i vojni padobranac, a 1991. godine je izgovorio onu čuvenu rečenicu: “Odlazim u manastir, a ne u rat.”

Da citiramo Bibliju, čovjek u životu ne smije biti – “ni vruć ni hladan”, nego se svim snagama mora baciti na ispunjenje misije za koju je stvoren, kakva god ona bila. Netko čitav život peče kruh, netko se žrtvuje za djecu, netko je naučnik, a misija vladike Jovana je da u zapadnoj Slavoniji obnovi dobro u ljudima. Strategija nije komplicirana: mora postojati sveobuhvatni širi pristup, koji će u tim ljudima potaknuti stvarni interes i pažnju. Tako je nedavno ovaj vladika ugostio post pank grupu Taksidomun, poznatu između ostalog po svom duhovnom albumu pod nazivom “Sveti ratovi”, koja je na koncertu u Vladičanskom dvoru u Pakracu izazvala pravu kulturnu eksploziju među pitomim zelenilom zapadne Slavonije. Vladika kaže da “nema ko nije bio na tom koncertu”, što bi u prijevodu značilo da se skupila elita alternativne pop kulture čitavog ovog prostora, od Pirota do Pirana i od Splita do Subotice. To je pokloništvo mira i napor dobre volje koji mora imati rezultate, zaključuje vladika.

Sljedeća na redu je promocija velike monografije Goranke Matić, jedne od najznačajnijih fotografkinja čitavog balkanskog prostora, koja je u rasponu od 40 godina bilježila fotoaparatom mnoge političke lomove i društvene nemire, ali je napravila i seriju fotografija pravoslavnih manastira sa Skadarskog jezera. Slijedom ove sveobuhvatnosti dolazimo do životne misije vladike Jovana u Pakracu iz 2014. godine: obnova Saborne crkve Svete Trojice, Vladičanskog dvora i vladičanske biblioteke.

Crkva je dobrim dijelom obnovljena i osveštana je 7. septembra ove godine, kada je svetu liturgiju služio patrijarh Porfirije, uz prisustvo visokog sveštenstva i javnih ličnosti iz mnogih zemalja Evrope i svijeta. Biblioteka Vladičanskog dvora je u velikoj mjeri restaurirana i ona danas zaista izgleda kao jedinstveno intelektualno i duhovno vrelo u koje se stoljećima taložio med duhovne mudrosti i znanja. Tome je doprinosilo, od Arsenija Čarnojevića početkom 18. vijeka do današnjeg vladike Jovana, u tih 300 godina najmanje još 22 episkopa. U biblioteci je oko pedeset hiljada starih knjiga, kao i teološko-vjerskih rukopisa od 14. do 16. vijeka. Tu su prva izdanja velikih pisaca i filozofa, od Ničea do Mihajla Đurića i od Vergilija do Slobodana Selenića. Tu su slike pravoslavnih velikodostojnika, sakralni predmeti i episkopska žezla i čitave sobe posvećene različitim kulturama, od helenske i zapadnoevropske, preko judejske, do bliskoistočne i orijentalne.

Tu je bizantijsko naslijeđe: freske, ikone i arhitektura, ali i povelje Marije Terezije i Franje Josipa. Tu je prvi eparhijski grb od prije tri vijeka, ali i bista Cvijete Zuzorić, armenski mozaici iz Irana, ali i portret Branka Radičevića s Fruške gore. Tu su predmeti s Hilandara i Svete zemlje, Enciklopedija Sovjetskog Saveza, ali i stara izdanja Žila Verna, Voltera i Rusoa. “Ne želim ništa da propadne”, kaže vladika Jovan. Čini se da gledamo živu historiju svijeta i udišemo mističnu duhovnost prvih hrišćanskih otaca, prolazeći kroz prostorije vladičanske biblioteke u Pakracu.

Mnoge vrijedne knjige i rukopisi čuvaju se u depoima pod ključem, ali vladičanska biblioteka u Pakracu također je i mjesto istraživanja i ona su već počela u prostorijama za pregled arhivske građe. Kompletna obnova crkve i vladičanskog dvora trebala bi biti gotova 2032. godine na tristogodišnjicu izgradnje prve pravoslavne crkve i Vladičanskog dvora u Pakracu, 1732. godine.

Za vrijeme našeg boravka padala je kiša, otprilike kao onog sivog oktobarskog dana u Pakracu 1991. godine, kada se činilo da će ratno sivilo pojesti ljude i da će sve stati i umrijeti. Danas se čini da se ispod pepela mržnje i destrukcije ponovno nazire jedan svijetao grad, u kojem će zajedno u miru živjeti ljudi različitih kultura, nacionalnosti i vjerskih uvjerenja. Ono što smo vidjeli jest da se ovdje i ljudi i građevine i priroda obnavljaju vrijednim rukama molitve, žrtvovanja i dobrote.

(Prenosimo s p-portala).