U Ekumeninom članku od 11. studenoga 2022. (”Imperijalni ratovi i ‘nesvrstano’ pravoslavlje”), teološki autor i pisac Davor Džalto, poigrava se idejom o potrebi stvaranja trećeg, ”nesvrstanog” bloka; kao nekoj vrsti protuteže dominaciji ruske i grčke struje, unutar svjetskog pravoslavlja.

Ova ”pomirljiva” paradigma nije bez svog presedana (tvrdi autor). Nesvrstani na čelu s Josipom Brozom su bili slična tampon zona u vrijeme hladnoratovskog ”koškanja” između SSSR-a i SAD-a. So far so good.

Ideja Jugoslavije, kao mjesto zdravog razuma koje ”stameno prkosi” brutalnosti sovjetskog jednopartijskog centralizma i cinizmu američkog laissez faire kapitalizma mi je bliska – pa čak, kao bivšem Titovom pioniru, i simpatična. Međutim, ova usporedba ”među raznim svjetovima” mi se čini nategnutom, a pokušat ću obrazložiti zašto mislim da se treba pažljivo preispitati prije donošenja brzog zaključka.

Istina je da je Pokret nesvrstanih tražio ”treći put” kao način da zemlje članice afirmiraju svoju punu nezavisnost i suverenost (ne smijemo zaboraviti činjenicu da su mnoge od njih još do nedavno bile u kolonijalnom ropstvu).

Ali bio je također i izraz volje da se pronađe modus operandi koji bi bio drugačiji od dvaju dominantnih modela (američkog i sovjetskog), dok u isto vrijeme integrira u sebi one najbolje elemente i jednog i drugog sistema.

Tako, na primjer, stanovnici SFRJ su imali veliku sigurnost na radnom mjestu (kao istočni blok), ali i mogućnost da slobodno potraže prosperitet negdje drugdje (u stilu zapadnog bloka). Ideja je bila ne otići niti u jedan ekstrem, nego uvijek nalaziti aristotelovsku ”zlatnu sredinu”.

Drugim riječima, oba pristupa su pogrešna, ali nesvrstani ih neće potpuno odbaciti i stvoriti nešto radikalno novo – radije, pronaći će se na ”pola puta” između krajnosti. To je formula.

S druge strane, ovakvo mudro strateško balansiranje nije niti poželjno niti moguće u pravoslavlju 21. stoljeća. Russkii Mir odnosno Ruski svet – koji i sam pisac članka navodi kao ”jednu polovicu problema” (druga polovica je grčkog porijekla, kao što pretpostavljate) – je ideologija toliko dubinski toksična, da je nikakva protuteža u pravoslavnom univerzumu ne može održati na čistom balansu.

Sugestija o dvjema imperijama (koju pisac promulgira), koje svaka na svoj način odvlače Crkvu u nepoćudne krajnosti je jednostavno pogrešna.

Deklaracija o ”ruskom svijetu” koju su u ožujku sročili i potpisali najeminentniji pravoslavni teolozi je vrlo jasna – radi se o ”krivom učenju” ili (narodskim jezikom) jeresi. A kao što je svima poznato – istočni kršćani uzimaju takve stvari vrlo ozbiljno! (Više o samoj deklaraciji saznajte na Autografu).

Staviti vaseljenskog patrijarha (ne znam zašto se u tekstu uvijek stavlja ”vaseljenski” u navodnike kao da on to uistinu i nije!) kao jednaku protutežu tome, teško može biti formula koja će zbližiti zavađene strane.

To je (čak u strogo teološkom smislu) u najmanju ruku problematično – jer se i u slučaju pogrešne odluke oko davanja autokefalije (o čemu se itekako da raspravljati) patrijarh Bartolomej ne širi nikakvo krivo učenje – za razliku od ruskog čelnika.

Također, može li se izrečena sugestija da je sam vaseljenski poglavar marioneta u ruci američkog kongresa i big businessa stvarno uzeti ”zdravo za gotovo” ili je jednostavno (zlo)namjerno spekulativna?

Pravoslavlje je uređeno na takav način da patrijarh Bartolomej ne može nikada postati ”istočni papa” (mada nakon velikog broja etnofiletskih ”ispada” i sabotiranja Sabora na Kreti – je li to nešto nad čime se ja kao pravoslavac baš trebam toliko zgražavati?). Puno je veća šansa da Kirill-Putinov dvoglavi orao državnog totalitarizma, bude baš taj koji će probati nametnuti sebe kao apsolutni arbitar i autoritet po svim pitanjima vjere.

S ove perspektive gledano, to nije više priča o ”dvama imperijalizmima” nego narativ gdje se snage anti-ekumenizma sučeljavaju s pravoslavnim predstavnikom (i simbolom) ekumenizma.

I na kraju konca, Bartolomej će ostati zapamćen kao prvak ekologije i istinski (a ne samo nominalni) nosilac titule ekumenskog patrijarha – epizoda s priznavanjem ukrajinske crkvene autokefalije neće biti glavni označitelj njegovog stolovanja (iz razloga koji nam iz dana u dan postaju svima sve jasniji).

Za Rusku Crkvu 21. stoljeća (čiji teolozi 19. i 20. stoljeća su mene osobno duhovno formirali) put do duhovne obnove će početi onog trenutka kad ozbiljno shvate ono na što ih Declaration on Russkii Mir dobronamjerno upozorava. A nesvrstanost ostavimo u ‘espućima povijesnih zabluda”. Jer ovo je gola borba za samu dušu pravoslavlja – a tu se pozicije zauzimaju jasno i nedvosmisleno.

Vjerujem da je članak profesora Džalta dobronamjeran, i u potrazi za vrstom kompromisa – u svojoj suštini miroljubiv. Također, imajući u vidu njegov sjajan osvrt (od prije desetak godina) o suđenju članicama ruske avangardne grupe Pussy Riot; savršeno je svjestan dubokih problema u vrhu hijerarhije Ruske Pravoslavne Crkve.

Nemoguće je ne uvažavati (na samom kraju teksta) i njegov poziv na širu participaciju i iskazanu potrebu za ”dinamičnom demokratskom diskusijom” u vezi svih važnijih crkvenih pitanja.

Ali željeni egalitarizam i decentralizacija (pa sve do granica benigne novozavjetne anarhije) se ne mogu dogoditi unutar pravoslavlja, sve dok se ono ne suoči s ”tamnim snagama” unutar sebe. Ključ ne leži u tome da se ”isprojicira” neka jednako loša protuvarijanta (kao ”imperijalni Fanar”, na primjer), pa se onda traži zamišljena balansna točka…

Baš naprotiv, treba jasno imenovati ishodište problema (anti-ekumenski, nacionalno-mitski metanarativ) i potom mobilizirati sve raspoložive intelektualne, pa i duhovne snage za njegovo raskrinkavanje i (u konačnici) neutraliziranje.

Nemoguća misija, možda? Želim vjerovati da se moji teološki uzori (Berdjaev, Bulgakov, Lossky, Soloviev, Men itd.) ipak ne bi složili s tim da su opet danas ovdje – i da bi se zgrozili nad Kirill-Putinovom teologijom destrukcije.