Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.

Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, a preostali velikodostojnici i njihova duhovna čeda javno ne istrčavaju (?) s mirovnim inicijativama.

Možda i zato što je patrijarhiji (patrijaršiji) sa sjedištem u Beogradu daleko bliža ekleziologija jedne od sukobljenih strana, kako se pokazalo i u slučaju priznavanja Makedonske Crkve. S druge strane, mitropolit Amfilohije Radović i episkop Irinej Bulović sudjelovali su u pripremama za Svepravoslavni sabor (u lipnju 2016. na Kreti) – na koji nisu došli predstavnici Ruske Crkve.

Jedna je od začkoljica što mirovne snage aktivira Vijeće sigurnosti UN-a, a po logici ranga i utjecaja samostalnih dijelova Pravoslavne Crkve, pomiriteljsku operaciju trebali bi odobriti i Moskovska patrijarhija i njezina sestra s poglavarom u Konstantinopolju, odnosno sadašnjem Istanbulu.

Među ostalim, Carigrad sigurno ne bi pristao na pomiriteljsko posredovanje u (ob)liku odbora sastavljenog od predstavnika svih autokefalnih crkava. Jer, Carigradska Crkva sebe vidi kao majku svih autokefalnih sestara, pa i onih koje su dobile samostalnost od njezinih kćeri.

I tako, dok nisam pronalazio održiv izlaz iz bujice (među)crkvenih, crkvenopolitičkih, crkveno-političkih i političkih aporija, pojavili su se ”Imperijalni ratovi i ‘nesvrstano’ pravoslavlje”. Davor Džalto, autor zanimljivoga teksta koji je Ekumena prenijela s Autografa, također je posegnuo za analogijom iz međunarodnih odnosno međudržavnih odnosa. Ukratko, zalaže za pokretanje nesvrstanih u pravoslavnoj ekumeni.

Sveučilišni nastavnik (sada u Stockholmu), koji se bavi(o) temama iz polja religijskih i mirovnih studija, teologije, povijesti i teorije umjetnosti, estetike i kritičke teorije, piše da je rat u Ukrajini zaoštrio ”ionako velike rascepe unutar pravoslavnog sveta”, a ”na čelu dvaju blokova, koji po mnogočemu podsećaju na hladnoratovsku podelu, nalaze se ‘ruska’ i ‘grčka’ Crkva”.

Profesor skicira povijest tenzija i smatra da situacija zahtijeva ”’nesvrstano’ pravoslavlje koje bi okupljalo Pravoslavne Crkve koje ne žele da budu žrtve igara moći” ni fanarskih ”imperijalnih težnji” ni Ruske patrijarhije, čiji je ”imperijalni mentalitet” blizak kremaljskom.

”’Nesvrstavanje’ ne bi imalo pozitivnih efekata samo na društveno-političkom i institucionalnom planu”, nego bi, vjeruje Džalto, ”doprinelo i potpunijem ‘svrstavanju’ uz Hrista, što je, iz liturgijsko-teološke perspektive, svakako mnogo važnije”.

Uz uvažavanje činjenice da svaku analogiju treba primati cum grano salis, vidimo da Džalto nesvrstanost promatra u dimenziji anti(neo)kolonijalizma, okupljanja zbog distanciranja od ugrožavajuće moći dviju velesila i njihovih satelita.

Prema profesorovim riječima, to što izgleda da nema pravoslavnih lidera koji bi imali ”viziju, hrabrost i snagu” da budu pravoslavne verzije Tita, Nasera ili Nehrua nije nužno loše, jer ”ako pravoslavni vernici, teolozi i sveštenstvo afirmišu sopstvenu slobodu i odgovornost na zreo način, neće ni biti potrebe za moćnim vođama”.

Postrance to što bez vođe vjerojatno teško može djelovati i parohija (župa), nije li manjak svećenika, teologa i ”običnih” vjernika koji promiču slobodu i u svojim parohijama, eparhijama i patrijarhijama, e da bi sad osjetili potrebu oslobađati pravoslavlje od moskovsko-konstantinopoljskih neodgovornosti?

(Pritom se u zagrade stavlja koliko i manje crkve, koje bi dušu dale za nesvrstanost, rasađuju imperijalizam, svoj mali, sitnozubi ali kršćanskom poslanju dalek i susjedima itekako bolan. Paralela s izvornom nesvrstanošću: koliko je u njoj bilo demokratskih zemalja?)

Koliko je u samim brojem vjernika i utjecajem slabijim pravoslavnim crkvama snaga čije bi inicijative uvažavali episkopati dviju pravoslavnih velesila, poglavito kad je riječ o ”otporu imperijalnoj politici”?

Naime, na kraju teksta stoji: ”Otpor imperijalnoj politici može se organizovati na egalitarnijoj osnovi, uključujući dinamičnije i demokratskije diskusije, kao i, konačno, crkvenije načine donošenja odluka, koji bi uključivali veći broj ljudi, iz svih segmenata Crkve. Ovo može da otvori put ka novoj crkveno-političkoj ‘nesvrstanosti’, izvan crkvenih i državnih imperijalizama”.

Dakle, priziva se nesvrstanost kao svojevrsni treći (”carski”) put, onaj kojim će krenuti dvije zabludjele strane koje pravoslavnu ekumenu štete svojim razmetanjem. Ne bi li u odbacivanju takvog dinamičko-demokratskog usmjeravanja i uopće slike o njihovom imperijalizmu i Moskva i Carigrad koristili ekleziološke i ine teološke argumente o (svatko) svojoj dostojnosti?

Može li biti pomirenja i prevladavanja imperijaliz(a)ma dok se unutar same crkvene Moskve ne pojave ”grčki” glasovi i ”ruski” na područjima koji su pod Carigradom (uključujući Američku arhiepiskopiju)?

Osim toga, što s crkvama koje su već u bloku Moskve ili Carigrada? Kako njih pridobiti za pravoslavnu inačicu nesvrstavanja?

Imaju li eventualni obnašatelji dužnosti zametaka pravoslavnih Tita i Nasera i Nehrua snage sazvati skup poput prve konferencije Pokreta nesvrstanih (Beograd, rujan 1961.)?

Bilo bi korisno da odgovore na ova i slična pitanja Džalto ponudi u široj razradi zamisli o spasonosu iz položaja između, recimo tako, moskovskog čekića i istanbulskog nakovnja.

Jer čini se da je pravoslavna nesvrstanost mnogo plemenitija ideja od – da se poslužimo još jednim međunarodnopravnim pojmom – neutralnosti.