Jedne davne godine u drugoj polovini svibnja posjetila sam manastir Ostrog u Crnoj Gori gdje počivaju mošti svetog Vasilija Ostroškog (1610.-1671.).

Tada sam bila mlada žena i doživljaji jedne mlade žene bili su idealistični, entuzijastični, otvorenog uma i srca. Otvorene duše. Tako nekako sam pristupila ostroškoj svetinji i dopustila da ljepota planine i same svetinje duboko prodre u moje biće.

Možda je takva otvorenost moguća u svim fazama čovjekovog bivstvovanja na zemlji, ali ponekad mi se čini da je mlada osoba prijemčljivija za topline koje nam pružaju sveta mjesta, a Ostrog je jedno takvo mjesto. Nekako posebno.

Duhovne doživljaje je teško pa gotovo i nemoguće prenijeti na druge ljude. Možda nije ni nužno da ih u potpunosti prenosimo.

Sada, sa zrelošću žene u nekim već ozbiljnim godinama, čini mi se da su svetinje i svetitelji bitni u našim životima u onoj mjeri u kojoj nas preobražavaju, da postajemo topliji, zreliji ljudi.

Oni ljudi u kojima je zaživio Hristos jer je upravo to što nam oni svjedoče svojim životima i ostavljaju u zaostavinu, kako duhovnu pa tako i samim prisustvom kroz mošti (relikvije) koje se projavljuju u ovom teško razumljivom svijetu.

I danas nakon puno godina i tisućama kilometara daleko od ostroške svetinje u svom srcu, umu, duši vrlo lako oživljavam moj prvi i svaki sljedeći susret sa svetim Vasilijem Ostroškim.

Malom kamenom crkvicom u kojoj se osjeća prijatan miris koji me prati uvijek i svuda. Šetnje od Donjeg do Gornjeg manastira po crnogorskom kamenu i vrletima. Nedostajanja da udahnem svježi jutarnji planinski zrak s pogledom na Zetu.

Ljubav koju sam osjećala od svakog bića koje sam susrela u manastiru. Noći u spavaonicama za poklonike ili one na platou ispred manastira pod vedrim nebom. Sve to vrlo često nedostaje, a opet živi.

I molitve svetitelju i vaskrslome Hristu. Zato se njegov dan, praznik (12. svibnja) s posebnom radošću iščekuje u mom domu na dalekim meridijanima, uz malu ikonu kupljenu tih davnih godina, akatist i kolače. Da bude nekako svečano.

U nadi da mi svetitelj pomaže. Da me iscjeljuje, da je On moj wonder worker – kako ovdje zovu čudotvorce, a meni se baš taj naziv sviđa.

Da, svi mi volimo i težimo tjelesnim ozdravljenjima jer krstovi se teško nose, ali najvažnija su ona duhovna iscjeljenja, koja nam svima nedostaju.

Zato, Vasilije sveti izmoli Boga i za mene grešnu.