Ekumenizam nije sinkretizam – umjetno stapanje različitog u jedno.

To nije ni nadmudrivanje oko bolnih tema iz prošlosti kako bi se u odnosu na drugoga zauzelo bolje pozicije za budućnost.

Ekumenizam nije nadmetanje u prvenstvu i vlasti. To nije pokušaj da se dominira nad drugim.

Ekumenizam nije vječno traženje od drugog da ti prizna kako si vječno (bio) u pravu, a on – eto – nije.

Ekumenizam nije samodopadno uživanje u isključivom posjedovanju istine u odnosu na druge, kao neki dokaz izabranja i posebnosti za Boga, duhovni elitizam u celofanu pravovjerja. To nije traženje od drugih da se prilagode tebi i odreknu se sebe.

Ekumenizam nije guranje strateških interesa pod masku vjere, revanšizam u odnosu na neuspjehe iz prošlosti, promašaje i rane, satisfakcija za uvrede koje vječno traju i za koje se sve čini da potraju.

To nije ni lažni mir kupljen šutnjom o pravim problemima.

Ekumenizam nije nabijanje promašaja iz prošlosti na nos drugome kako bi ga se trajno ponizilo i oduzelo svaki kredibilitet u budućnosti. To nije stalno upiranje prstom u to koliko je drugi u krivu, kako bih dokazao da sam ja u pravu.

Ekumenizam nije natjecanje u broju žrtava, kako bi se drugog učinilo gorim od sebe, vječnim krivcem koji zauvijek mora šutjeti.

Ekumenizam nije stalno isticanje teoloških razlika kao nepremostivih prepreka i pozivanje na Boga kojemu bi, eto, te razlike značile toliko da bi drugačije vjerujuće osudio na paklene muke. Bog nije teolog. On je milosrdni Otac.

Ekumenizam nije traženje tko će vladati u Crkvi.

Ako ne vlada Krist, svaki drugi izbor je promašen.