Starac Porfirije Kavsokalivit (1906-1991) bio je monah na Svetoj Gori. Poznat po darovima duhovnih savjeta, čitanje ljudskog srca i razlučivanja duhova.

***

Čovjek traži radost i sreću u nebu. Tražite ono što je vječno, daleko od svega; traži radost u Bogu. Bog je misterij. On je tišina. On je beskonačan. On je sve. Težnju duše prema nebu dijeli cijelo čovječanstvo. Svatko traži nešto nebesko. Sva su bića upućena Bogu, makar i nesvjesno.

Uvijek usmjerite svoj um na Njega! Volite molitvu, taj razgovor s Gospodinom! Sve je ljubav – ljubav prema Gospodinu, prema Zaručniku. Budite dostojni Kristove ljubavi!

Kako ne biste živjeli u tami, uključite prekidač molitve i božansko svjetlo će doći u vašu dušu. U dubini vašeg bića pojavit će se Krist. Tamo, u dubini, je Kraljevstvo Božje. ”Kraljevstvo je Božje u vama” (Lk 17,21)

Molitvu ostvaruje samo Duh Sveti. On uči dušu molitvi. ”Jer ne znamo što bismo molili kako treba, ali sam Duh moli za nas neizrecivim uzdasima” (Rimljanima 8,26).

Ne trebamo se truditi. Dovoljno je obratiti se Bogu raspoloženjem poniznog sluge, molećivim glasom. Tada će naša molitva biti Bogu ugodna. Stanimo pobožno pred Raspetoga i recimo: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj mi se”. To sve govori.

Kada je čovjekov um pokrenut na molitvu, tada u djeliću sekunde dolazi božanska milost. Tada je čovjek blagoslovljen i sve promatra drugim očima. Cijela poanta je voljeti Krista, molitvu, proučavanje svetih spisa. Uzmimo, na primjer, broj jedan milijun i podijelimo ga na jedinice. Čovjekov udio kroz podvig je milijunti dio svega.

Prije molitve dušu treba pripremiti molitvom. To znači: molitva je potrebna za molitvu. Čujte kako se svećenik tiho moli na Svetoj Liturgiji pre čitanja Svetog Evanđelja:

“Zapali u srcima našim, Vladiko čovjekoljubivi, neprolazno svjetlo bogopoznanja i otvori oči našega uma da možemo razumjeti Tvoje evanđeoske propovijedi. Usadi nam strah tvojih blaženih zapovijedi da, pobijedivši sve tjelesne želje, možemo živjeti duhovnim životom, misleći i stvarajući sve što je Tebi ugodno. Jer Ti si prosvjetljenje duša i tijela naših, Kriste Bože, i Tebi slavu prinosimo, s bespočetnim Tvojim Ocem i Tvojim presvetim i Duše blagi i životvorni, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen”.

Druženje s Kristom, duhovni razgovor, proučavanje duhovnih knjiga, pjevanje, upaljena svijeća, tamjan – sve to čini prikladnu klimu, da se sve odvija jednostavno, u jednostavnosti srca (usp. Sol 1,1). Čitajući psalme i vršeći sveto bogoslužje s ljubavlju postajemo sveti iako toga nismo svjesni.

Radujemo se zahvaljujući božanskim riječima. Ta radost i oduševljenje predstavljaju naše nastojanje da lakše uđemo u molitveno ozračje. To nam je, kako kažu, ”zagrijavanje” za molitvu. Istovremeno, možemo imati na umu prekrasne prizore krajolika koje smo vidjeli. Ovo je nježan i bezbolan pokušaj. Ali ne zaboravimo riječ Gospodnju: ”Bez mene ne možete učiniti ništa” (Job 15,5).

Sam će nas Gospodin naučiti moliti. Nećemo sami naučiti, niti će nas netko drugi učiti. Nemojmo reći: ”Učinio sam tolike i tolike pokore”, dakle, sada sam si osigurao milost, nego molitveno zamolimo da u nama zasvijetli neprolazno svjetlo spoznaje Boga i da nam se otvore duhovne oči tako da možemo razumjeti božanske riječi.

Na taj način ljubimo Boga bez prisile, bez truda i truda, a da to i ne primjećujemo. Što je ljudima teško, Bogu je vrlo lako. Zavoljet ćemo Boga iznenada – kada budemo blagoslovljeni milošću. Ako jako ljubimo Krista, molitva će se odvijati sama od sebe. Krist će trajno biti u našem umu i srcu.

Međutim, da bismo ostali u tom duhovnom stanju i da ga ne bismo izgubili, potrebna je božanska, goruća ljubav prema Kristu.

Naša je ljubav usmjerena višem Biću. Bog ljubi čovjeka cijelim srcem, a čovjek sa svoje strane želi doći do Ljubljenoga. Bog ljubi čovjeka božanskom i savršenom ljubavlju. Voleći čovjeka, Bog je nesebičan.

Ljubav prema Bogu još je veća kada se izražava kao zahvalnost. Boga je potrebno ljubiti, ali ne zato što nam je to dužnost, nego kao što je potrebno da jedemo da bismo živjeli. Često se, naime, obraćamo Bogu zbog potrebe za osloncem, budući da ni u čemu oko sebe ne nalazimo mir i spokoj i osjećamo se usamljeno.

Iz: Живот и поуке старца Порфирија Кавсокаливита, Beseda, Novi sad, 2014.