”Pokajte se, jer se približilo Carstvo nebesko”, citat je iz Jevanđelja po Mateju, a riječi su svetog Jovana Krstitelja koji je tako propovijedao u pustinji Judejskoj. Iza nas su Nedjelja o Mitaru i Fariseju, Nedjelja o bludnom sinu i Mesopusna nedjelja (dan kad prestajemo jesti meso).

Nalazimo se u Siropusnoj sedmici na čijem koncu ćemo prestati jesti sve ono što se u engleskom jeziku zove se dairy foods and eggs, a kod nas su to jaja i mliječni proizvodi.

Nadolazeća nedjelja naziva se i Nedjelja praštanja kad jedni od drugih tražimo oprost kako bismo što bezbolnije zakoračili u Vaskrsnom postu i čitanju Pokajnog kanona Andreja Kritskog. Mogu promišljati o pokajanju kroz sebe.

Vrlo često mi se čini da je to ponekad i formalno. Nekako zamišljam da negdje još uvijek postoje duhovnici kao što je bio sveti Serafim Sarovski ili sveta Matrona. Moguće su i tada ljudi do njih teško dolazili.

Ne znam osvještavam li svoja sagrešenja prema mojima najbližima, društvu u cjelini pa u konačnici i prema samoj sebi, jer mi svojim grijesima vrlo često ranjavamo, oslabljujemo i razbolijevamo svoje vlastito biće.

Pokušat ću to objasniti kroz ljubav prema hrani koju vidim kao Božji dar pa i lijek, ali isto tako i kao mogućnost da kroz neumjerenost prema hrani štetimo sebi, a kroz zamku spremanja hrane s ljubavlju za druge, a ne vode računa o njihovim stvarnim potrebama, mi njima jako možemo naštetiti.

Moguće, čovjek promišljajući na takav način može prodrijeti u svaku poru ljudskog postojanja na zemlji. Čovjek je svojim dostignućima razvio i znanost, psihijatriju i psihologiju bez kojih, čini mi se čovjek današnjice teško može opstati. Najbolje je kad se udruži duhovnost i znanost.

Tada čovjek, eventualno može zagrebati površinu vlastite palosti, grešnosti i krenuti putem izlječenja duše, duha i tijela kao jedne cjeline. Možda tada krene putem pokajanja. Ako sam korača tom stazom, njegovi koraci su vrlo maleni jer teško osvještava dubine i ponore vlastite greške. Ponekad me to rastužuje, ali opet život čovjeka stavlja u razne situacije koje ga na neki čudesan način smiruju.

To su obično neka teška stanja i iskustva kao što su bolesti, neimaštine, ostavljenosti i tu se negdje čovjeku otvaraju sile tame koje ga porobljavaju, a patnje ga oslobađaju i nekim čudnim mehanizmom vode u stanju pokajanja. Približavaju mu to Carstvo nebesko o kojem govori sveti Jovan Krstitelj i čovjekov lik nekako zablista. Barem se tome nadam.