Teško je zamisliti bavljenje s nezahvalnijom društvenom naukom od sociologije religije. Za sami početak, gotovo je nemoguće naći prikladnu (a u isto vrijeme funkcionalnu i univerzalnu) definiciju – što je to religija? A tek nakon i povrh toga dolaze brojne teorije, bezbrojne statistike, antropološka i sociološka proučavanja… s manje ili više uspjeha.

Nije ni rijetkost da se dogodi i ono što se zbilo slavnom sociologu religije Peteru Bergeru (1929.-2017.), da pred kraj uspješne karijere, opovrgne i mahom se odrekne, svojih ranijih teorija – u njegovom slučaju vezanih za fenomen ”sekularizacije”.

Zašto visoka industrijalizacija i modernizacija ne vode nužno do veće sekularizacije u društvu? Sam profesor Berger je uočio to na primjeru Sjedinjenih Američkih Država, koje su stavljale pod upitnik jednu vrlo pravocrtno zamišljenu amplitudu.

Drugi su, naravno, protestirali i ukazivali na ”hiper-sekularnost” nekih segmenata američkog društva…, ali to mora da je i prokletstvo rada na takvom projektu: baš kad pomisliš da si pronašao neupitnu zakonitost – pojavi se nova teorija, potkrijepljena s neminovnom statistikom i neoborivom logikom. A sve to prije nego što je netko uistinu i zavirio u srca ljudi, gdje se ”tajna religije” valjda i jedino autentično projavljuje.

Činjenica da se procesi odvijaju drugačije u raznim društvima i vremenima samo dodatno komplicira stvari, unutar društvene nauke koja nasilno pokušava objektivizirati, predvidjeti, reducirati i ”ukrotiti” ono što izmiče spoznajnim mogućnostima u okvirima strogo racionalnog i logičnog, ali slijepo ignorira sferu kreativnosti, providnosti i Duha.

Još od doba Maxa Webera (1864.-1920.), ”sveti gral” sociologa religije (barem na Zapadu) je pronaći društveni mehanizam koji dovodi do ”demagizacije svijeta” (Entzauberung der Welt), odnosno do stanja kada se gubi doživljaj i blizak dodir s Nadnaravnim.

Principi individualizma, liberalizma, scijentizma, pluralizma, nacionalizma (a mnogi bi dodali) i filozofiju egzistencije i psihoanalize; su razni faktori koji definitivno doprinose sekularnom duhu i viđenju svijeta. Ali, imamo li mi pravo okarakterizirati nove ideje, trendove i pojave kao anti-religiozne same po sebi?

Meni se puno većim problemom čini to što religija ili, specifičnije, sama Crkva biva autorom svoje vlastite sekularizacije.

Što više napušta i zanemaruje svoj transcendentalni korijen, a primiče se utilitarno-institucionalnom, Crkva riskira da postane ”tajni agent” svega ideološkog i sekularnog (u najgorem smislu te riječi) u svijetu.

Paradoks je zapravo, da militantni anti-sekularizam već krije u sebi duboku sekularizaciju religije. Ovoga nije bila pošteđena u povijesti ni jedna Crkva – uzet ću ruski primjer kao aktualan i nažalost ekstreman.

Spomenuo sam jednom ranije da je Simone Weil smatrala duboko proživljeni ateizam pročišćavajućim darom Crkvi. Brutalan, ali pažljivo prikriveni sekularizam je upravo suprotno od toga – on je tamno polje koje otima od Crkve ono što je u njoj najvrijednije… sliku Bogočovjeka.

Za zamjenu tom neprocjenjivom blagu ”nudi” opasne ideologije, opijum samodostatnosti i logiku moći. Štoviše, sasvim je jasno da nijedna religija nije pošteđena ovakvog iskušenja; politički islam je već klasičan slučaj. Ali jasno je da i gušenje ili marginalizacija vjerskog diskursa u društvu nije rješenje.

Jürgen Habermas (poznati njemački teoretičar) je mjesec dana nakon napada na New York (11. rujna 2001.), već počeo govoriti o ”post-sekularnom” dobu, o potrebi da građani koji su vjernici i oni koji to nisu,zajedno sudjeluju u političkim procesima u društvu – a bez potrebe da se kriju ili srame identitetski.

Ovakav način gledanja na stvari već nosi u sebi klicu iskrenog humanizma, ali i ekumenizma. Niti je sasvim isključeno da Weberov entzauberung nije posljedica crkvenih raskola (451., 1054., 1517.).

Spekulirati o ekumenizmu kao o ključu buduće sakralizacije odnosa čovjeka s prirodom, s društvom i samim sobom ne mora značiti nametnutu teokraciju i povratak srednjovjekovnoj ”simfoniji” Crkve, društva i države.

Veliki ruski religijski mislioci 20. stoljeća (Berdjaev, Bulgakov, Evdokimov, Men) nisu isključivo gledali na sekularizaciju kao negativan fenomen – dapače, oni su je interpretirali kao važnu etapu u razvoju (kao kroz neku ”svetu” dijalektiku) kršćanske svijesti.

Nova konfiguracija će u društvo donijeti revitaliziranu religioznost – oslobođenu svih nekristolikih sedimenata, koji se vuku kroz polu-evangelizirani polis još od doba kasne antike.

I tako dolazimo do završnog paradoksa s kojim se moramo nositi da bismo pronašli izlaz iz sadašnje krize (one političke, društvene i ekumenske) – sekularizam je ujedno i smrtonosna ideologija i dar providnosti za kršćanske zajednice.

Crkva nije imuna na njega i replicira ga i samo-inficira se njime, kadgod se priklanja kultu hijerarhijske moći i elitističkoj logici ovoga svijeta. Kao sa serumom protiv otrova, moramo biti pažljivi s upotrebom.