U četvrtak, 5. siječnja je na Trgu svetoga Petra u Vatikanu ispraćen papa emeritus Benedikt XVI. koji je preminuo u 96. godini života na Staru godinu, Silvestrovo, 31. prosinca, u 9:34 prijepodne, u samostanu Mater Ecclesiae unutar zidina, gdje je živio od odreknuća 2013. Sprovodnoj misi za papu emeritusa Benedikta XVI. predsjedao je papa Franjo koji je izrekao i homiliju, a u njegovo ime misu kod oltara, zbog Papina bolesnog desnog koljena, je slavio dekan Kardinalskog zbora kardinal Giovanni Battista Re. U četvrtak u Državi Vatikanskoga Grada nije bila proglašena nacionalna žalost; nisu zastave spuštene na pola stijega, nisu zatvoreni muzeji, osim na dva sata.

Prije mise zadušnice s početkom u 9.30 sati, izneseno je tijelo Pape emeritusa na mjesto slavlja ispred vatikanske bazilike dok je prisutno mnoštvo molilo krunicu. Na lijes od čempresa se nalazilo Evanđelje koje su postavili osobni tajnik Pape emeritusa mons. Georg Gänswein i ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja mons. Diego Ravelli. Odlazeći, Benediktov tajnik je, poklonivši se, poljubio lijes.

Prema informacijama Tiskovnog ureda Svete Stolice, na slavlju je sudjelovalo 130 kardinala, 400 biskupa i 3.700 svećenika. Na sprovod su pošli zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup Mate Uzinić, požeški biskup Antun Škvorčević i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. U ime BK BiH je bio umirovljeni vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Grad Vatikan je očekivao više od 100.000 ljudi na Trgu svetog Petra i duž Via della Conciliazione (Rim), pisala je austrijska katolička agencija Kathpress, ali talijanski mediji su uglavnom govorili da je bilo ne više od 60.000 duša (Trg je, narodski rečeno, bio pun do pola) premda je iznesen podatak da je u tri dana (od 2. do 4. siječnja) kroz baziliku pred pokojnikom prodefiliralo u posljednji pozdrav oko 200.000 vjernika.

Trostruki lijes

Obredi za papu emeritusa slijedili su primjer sprovoda za vladajućeg Papu s nekim izvornim elementima te prilagodbama, a neki su elementi izostavljeni. Primjerice, nije bilo završnih prošnji iz Rimske biskupije i istočnih Crkvi. Sve molitve bile su prilagođene, a i liturgijska čitanja su bila izmijenjena. Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (29, 16 – 19) naviješteno je na španjolskom, Psalam 22 otpjevan je na latinskom (jezikom na kojem se govorila i misa), a drugo čitanje Prve Petrove poslanice (1, 3 – 9) pročitano je na engleskom jeziku. Evanđelje po Luki (23, 39 – 46) je čitano na talijanskom jeziku. Evanđelistar je bio urešen metalnim plenarijem koji je korišten i na sprovodu sv. Ivana Pavla II., 8. travnja 2005., koji je kao dekan Kardinalskoga zbora predvodio Joseph A. Ratzinger. Taj plenarij kopija je bjelokosnoga plenarija zagrebačke katedrale, koja je darovana papi Ivanu Pavlu II. u povodu pohoda Hrvatskoj 1998. godine. Zazivi Sveopće molitve su pročitani na njemačkom, francuskom, arapskom, portugalskom i talijanskom jeziku.

Na kraju euharistijskog slavlja papa Franjo je predvodio molitvu preporuke i posljednji pozdrav (Ultima Commendatio i Valedictio). Lijes s tijelom Pape emeritusa, nošen na ramenima od dvanaest muškaraca, nakon mise je uveden u baziliku i potom kroz nju prenesen u kriptu. Iza lijesa su koračali mons. Gänswein i članovi rodbine Josepha Ratzingera. Kada su oni ušli u baziliku prijenos je prekinut jer se sama sahrana smatra privatnim činom Crkve.

Tijekom sprovodnih obreda oko lijesa je bila postavljena vrpca s pečatima Kaptola svetog Petra (Capitolo di San Pietro), Papinske kuće i Ureda za liturgijska slavlja (Casa Pontificia; Ufficio delle Celebrazioni liturgiche del Sommo Pontefice). Lijes od čempresa je zatim položen u veći lijes od cinka koji je zavaren i zapečaćen te stavljen u drveni kovčeg. Tijelo Benedikta XVI. je pokopano u grob u kojem je do beatifikacije bilo tijelo Ivana Pavla II. S lijesom su pohranjene kovanice promovirane tijekom pontifikata, njegov palij (znak nadbiskupstva) i kratka kronika pontifikata (vidi zapis ispod ovog izvještaja).

Misi su nazočili službena izaslanstva iz Njemačke i Italije, kao i ekumenska izaslanstva. Vidjeli smo njemačkog saveznog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, saveznog premijera Olafa Scholza, bavarskog premijer Markusa Södera, talijanskog predsjednika Sergia Mattarellu, šeficu talijanske vlade Giorgiu Meloni, španjolsku kraljicu majku Sofiju, belgijskog kralja Filipa, poljskog predsjednika Andrzeja Dudu te portugalskog predsjednika Marcela Nuna Duartea Rebela de Sousea. U svojstvu izaslanice predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića na sprovodu je bila saborska zastupnica Marijana Petir, a u ime Vlade RH na sprovodu su bili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.

Papina propovijed

U propovijedi, govoreći o molitvenoj predanosti koja se oblikuje i tiho pročišćava između kušnji i proturječja s kojima se pastir mora suočiti i povjerljivog poziva da pase svoje stado, Papa je rekao: ”Poput Učitelja, nosi na svojim plećima teret posredovanja i napor pomazanja svog naroda, osobito u situacijama kad se dobro mora boriti da prevlada i kad je dostojanstvo naše braće i sestara ugroženo. U susretu kojim rađa taj zagovor Gospodin daruje duh krotkosti koji je kadar razumjeti, prihvatiti, nadati se i staviti sve na kocku, bez obzira na nerazumijevanja na koja bi se pritom moglo naići. To je nevidljiva i nedokučiva plodnost, koja se rađa iz svijesti o tome u koga se stavilo pouzdanje. To je povjerenje rođeno iz molitve i klanjanja, kadro razlučiti što se očekuje od pastira i uskladiti njegovo srce i njegove odluke s Božjim vremenima: ‘Pâsti znači ljubiti, a ljubiti znači također biti spreman trpjeti. Ljubiti znači: dati ovcama istinsko dobro, hranu Božje istine, Božje riječi, hranu njegove prisutnosti’.”

Papa Franjo protumačio je i predanost podržanu utjehom Duha, koji mu uvijek prethodi u poslanju: u strastvenom nastojanju da prenosi ljepotu i radost Evanđelja (usp. apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 57), u plodnom svjedočenju onih koji, poput Marije, ostaju na mnogo načina podno križa, u onom bolnom, ali postojanom miru koji niti napada niti porobljuje; i u upornoj ali strpljivoj nadi da će Gospodin ispuniti svoje obećanje, kao što je obećao ocima našim i potomstvu svome dovijeka.

”Čvrsto vezani uz posljednje Gospodinove riječi i uz svjedočanstvo koje je obilježilo njegov život, i mi, kao crkvena zajednica, želimo slijediti njegove stope i povjeriti našeg brata u Očeve ruke: neka te milosrdne ruke nađu gdje u njegovoj svjetiljci gori ulje evanđelja koje je širio i svjedočio tijekom svoga života”, rekao je.

U homiliji je papa Franjo, mirnim, tihim glasom kazao, više kao kateheza nego kao eksklamacija, da je sveti Grgur Veliki, na kraju Pastoralnog pravila, pozvao i potaknuo jednog prijatelja da mu pruži to duhovno društvo: ”Usred oluja moga života tješi me pouzdanje da ćeš me ti, snagom svojih molitava, održati na površini i da ćeš mi, ako me teret mojih grijeha obori i ponizi, pomoći svojim zaslugama da se pridignem”.

”To je svijest pastira”, nastavio je Franjo, ”da ne može sam nositi ono što, zapravo, sam nikada ne bi mogao ponijeti te se, stoga, zna preporučiti molitvi i brizi narodu koji mu je povjeren. [4] Vjerni Božji narod je taj koji sabran, prati i povjerava život onoga koji je bio njegov pastir. Poput žena na grobu o kojima čitamo u Evanđelju, ovdje smo s mirisom zahvalnosti i pomašću nade da mu, još jednom, iskažemo ljubav koja ne prestaje; želimo to učiniti s istim pomazanjem, mudrošću, tankoćutnošću i predanošću koje je on obilno razdavao godinama. Želimo zajedno reći: ‘Oče, u tvoje ruke predajemo duh njegov’.” Na samom kraju homilije, Papa je kazao: ”Benedikte, vjerni Zaručnikov prijatelju, neka tvoja radost bude potpuna kad konačno i zauvijek čuješ njegov glas!” Nakon homilije uslijedila je tišina od nekoliko minuta.

Slučaj Pija VI.

Nije ovo bio prvi slučaj da vladajući Papa sahranjuje svog prethodnika. Povijest pamti te situacije, a posljednji se put to dogodilo kada je 1802. Pio VII. predvodio misu i sahranu Pija VI. koji je umro 1799. kao Napoleonov zatočenik u Valenceu. Bila su to vrlo turbulentna vremena, tijelo pokojnika je stiglo u Rim tri godine nakon smrti, a njegovo srce tek 1811.

Tijelo Benedikta XVI., prema njegovoj volji, pokopano je u grobnicu u kojoj je do beatifikacije bilo tijelo Ivana Pavla II. koje je kasnije prebačeno u baziliku. Ponad grobnice nalazi se reljef ”Blažene Djevice Marije sa Sinom među anđelima, Stvoritelja među kerubinima” hrvatskoga renesansnog kipara Ivana Duknovića.

Među 50 do 60 tisuća okupljenih vjernika na Trgu sv. Petra i u Via della Conciliazione bili su i hodočasnici iz Hrvatske. Također su došle i skupine njemačkih hodočasnika. Neki od njih bili su odjeveni u narodne nošnje Benediktove rodne Bavarske, a nosili su i njemačke i bavarske zastave. Na Trgu se mogao vidjeti i transparent pisan rukom i crvenim slovima Santo subito (Svetac odmah) i drugi s natpisom Danke Papst Benedikt! (Hvala, papa Benediktu). Na kraju slavlja, prije negoli su papa Franjo i koncelebranti kardinali i biskupi ušli u baziliku sv. Petra, iz mnoštva su se čuli uzvici: Santo subito! i Benedetto! te se proširio pljesak, bitno slabiji od onoga koji je uslijedio nakon ispraćaja Benediktova prethodnika, Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.

Hrvatski su gledatelji prijenos mogli pratiti preko četvrtog programa Hrvatske televizije (prijenos je prevodio i tumačio generalni tajnik HBK-a Krunoslav Novak) i preko programa katoličke privatne televizije Laudato TV koja je, za razliku od HTV-a, koji nije ništa osobito priredio, nastavila nakon prijenosa s komentarima i analizama prvaka i teologa Katoličke Crkve u Hrvatskoj što je kudikamo profesionalniji pristup od onoga koji je pokazala državna, to jest, javna televizija.

***

Benedikt XVI., Zapis o pobožnoj smrti

Lijes s posmrtnim ostacima Pape emeritusa jučer je zatvoren, zajedno s nekoliko znakova papinskoga dostojanstva te tekstom koji ukratko podsjeća na povijest života i službe Josepha Ratzingera.

Nakon što je tri dana bilo u središtu neprekidnoga hodočašća u vatikansku baziliku više od 200.000 ljudi, tijelo Benedikta XVI. jučer je zatvoreno u lijes od čempresa, u koji su položeni palij, kovanice i medalje iskovane tijekom njegova pontifikata te Rogito, dokument koji se čuva u metalnom cilindru, a koji podsjeća na istaknute trenutke života i službe Pape emeritusa, od rođenja do njegovih posljednjih dana. Tekst dokumenta pročitao je ravnatelj papinskih bogoslužnih obreda mons. Diego Ravelli. Nakon pogrebnih obreda koje predvodi papa Franjo, lijes od čempresa je položen u pocinčanu oblogu, a potom u lijes od drveta kako bi na kraju bio pokopan u vatikanskoj kripti.

Donosimo cjeloviti tekst dokumenta o pobožnoj smrti.

ZAPIS (ROGITO) O POBOŽNOJ SMRTI

NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI., PAPE EMERITUSA

OBITUS, DEPOSITIO ET TUMULATIO

BENEDICTI PP XVI SANCTAE MEMORIAE

U svjetlu Krista uskrslog od mrtvih, 31. prosinca godine Gospodnje 2022., u 9.34 ujutro, dok su otkucavali posljednji sati kalendarske godine, a mi se spremali otpjevati Te Deum za mnogostruka dobročinstva Gospodinova, ljubljeni pastir emeritus Crkve, Benedikt XVI., prešao je s ovoga svijeta k Ocu. Cijela Crkva zajedno sa Svetim Ocem Franjom pratila je molitvom njegov odlazak Ocu.

Benedikt XVI. bio je 265. papa. Sjećanje na njega ostaje u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Joseph Aloisius Ratzinger, izabran za Papu 19. travnja 2005., rođen je u Marktl am Innu, na području Biskupije Passau (Njemačka), 16. travnja 1927. Otac mu je bio policijski komesar i potjecao je iz obitelji zemljoradnika u Donjoj Bavarskoj, prilično skromnih materijalnih uvjeta. Majka je dolazila iz obitelji obrtnikâ iz Rimstinga, na jezeru Chiem, a prije udaje radila je kao kuharica u više hotela.

Djetinjstvo i mladost proveo je u Traunsteinu, gradiću uz granicu s Austrijom, tridesetak kilometara od Salzburga, gdje je stekao kršćansku, duhovnu i kulturnu formaciju.

Njegova mladost nije bila laka. Vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga na suočavanje s teškim iskustvom tih vremena, kad je nacistički režim održavao ozračje snažnoga neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. U toj složenoj situaciji otkrio je ljepotu i istinu vjere u Krista.

Od 1946. do 1951. godine studirao je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom sveučilištu u Bavarskoj. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1951. Godinu dana kasnije započeo je s poučavanjem na istoj Visokoj školi u Freisingu. Potom je bio predavač u Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu.

Godine 1962. postao je službeni ekspert Drugog vatikanskog sabora, kao savjetnik kardinala Josepha Fringsa. Papa Pavao VI. imenovao ga je 25. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a za biskupa je zaređen 28. svibnja iste godine. Izabrao je biskupsko geslo Cooperatores Veritatis, ”Suradnik istine”.

Na Konzistoriju održanom 27. lipnja 1977. papa Montini imenovao ga je kardinalom s naslovnom crkvom Santa Maria Consolatrice al Tiburtino.

Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. godine prefektom Kongregacije za nauk vjere, a 15. veljače iduće godine odrekao se pastoralnog upravljanja Nadbiskupijom München i Freising.

Dana 6. studenoga 1998. imenovan je vicedekanom Kardinalskog zbora, a 30. studenoga 2002. godine postaje dekan, čemu je slijedilo i dodjeljivanje suburbikarnoga naslova Ostije.

U petak 8. travnja 2005. predvodio je misu zadušnicu za Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra.

Za Papu je izabran na konklavi 19. travnja 2005. godine i uzeo ime Benedikt XVI. S lože blagoslovâ predstavio se kao ”ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu”. U nedjelju 24. travnja 2005. svečano je započeo svoju petrovsku službu.

Benedikt XVI. stavio je temu Boga i vjere u središte svoga pontifikata, u stalnom traganju za licem Gospodina Isusa Krista i pomažući svima da ga upoznaju, posebno objavljivanjem djela Isus iz Nazareta, u tri knjige. Urešen golemim i dubokim biblijskim i teološkim znanjem, imao je izvanrednu sposobnost elaborirati oštroumne sinteze o glavnim doktrinarnim i duhovnim temama, kao i o ključnim pitanjima života Crkve i suvremene kulture.

Uspješno je promicao dijalog s anglikancima, Židovima i predstavnicima drugih religija te je uspostavio kontakte sa svećenicima Zajednice svetog Pija X.

Tijekom Konzistorija sazvanog radi redovnog odlučivanja o trima kanonizacijama, 11. veljače 2013. ujutro, nakon glasanja kardinalâ, Papa je pročitao sljedeću izjavu na latinskom: Bene conscius sum hoc munus secundum suam essentiam spiritualem non solum agendo et loquendo exerceri debere, sed non minus patiendo et orando. Attamen in mundo nostri temporis rapidis mutationibus subiecto et quaestionibus magni ponderis pro vita fidei perturbato ad navem Sancti Petri gubernandam et ad annuntiandum Evangelium etiam vigor quidam corporis et animae necessarius est, qui ultimis mensibus in me modo tali minuitur, ut incapacitatem meam ad ministerium mihi commissum bene administrandum agnoscere debeam. Quapropter bene conscius ponderis huius actus plena libertate declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, mihi per manus Cardinalium die 19 aprilis MMV commisso renuntiare ita ut a die 28 februarii MMXIII, hora 20, sedes Romae, sedes Sancti Petri vacet et Conclave ad eligendum novum Summum Pontificem ab his quibus competit convocandum ese.

Na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu, 27. veljače 2013., zahvalivši svima i svakom pojedinom na poštivanju i razumijevanju kojima je njegova odluka prihvaćena, zajamčio je sljedeće: ”Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinu putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada, svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti”.

Nakon kratkog boravka u rezidenciji Castel Gandolfo, posljednje godine života proveo je u Vatikanu, u samostanu Mater Ecclesiae, posvetivši se molitvi i meditaciji.

Doktrinarno učiteljstvo Benedikta XVI. sažeto je u tri enciklike: Deus caritas est (25. prosinca 2005.), Spe salvi (30. studenoga 2007.) i Caritas in veritate (29. lipnja 2009.). Crkvi je predao četiri apostolske pobudnice, brojne apostolske konstitucije, apostolska pisma, kao i kateheze održavane na općim audijencijama i govore, uključujući one izrečene tijekom svoja dvadeset i četiri apostolska putovanja po svijetu.

Suočen s nadirućim relativizmom i praktičnim ateizmom, godine 2010. motu proprijem Ubicumque et semper, osnovao je Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, na koje je u siječnju 2013. prenio nadležnost za područje kateheze.

Snažno se borio protiv zlodjela koje su predstavnici klera činili nad maloljetnicima ili ranjivima, neprestano pozivajući Crkvu na obraćenje, molitvu, pokoru i čišćenje.

Kao teolog priznatog autoriteta ostavio je bogatu baštinu studijâ i istraživanjâ o temeljnim istinama vjere.

CORPUS

BENEDICTI XVI P.M.

VIXIT A. XCV M. VIII D. XV

ECCLESIÆ UNIVERSÆ PRÆFUIT A. VII M. X D. IX

A D. XIX M. APR. A. MMV AD D. XXVIII M. FEB. A. MMXIII

DECESSIT DIE XXXI M. DECEMBRIS ANNO DOMINI MMXXII

Semper in Christo vivas, Pater Sancte!

Celebrationum tumulationisque testes fuerunt