Na Misi posvete ulja, slavljenoj u bazilici svetoga Petra na Veliki četvrtak, 6. travnja, papa Franjo je govorio o svećeničkom pozivu i kušnjama kojima može biti podvrgnut: potrebno je prepustiti se Duhu Svetomu i dopustiti da naš život odiše njegovom prisutnošću, ne dopuštajući da popustimo prosječnosti i kompromisima

Veliki je četvrtak, dan kada je Isus svojima dao zapovijed međusobne ljubavi, službu svećeništva i sebe u euharistiji, a liturgija današnjega dana spominje se tih darova. Misa posvete ulja, koju je papa Franjo predvodio u bazilici svetoga Petra bila je himan Duhu Svetomu. I upravo o njemu Papa želi razmišljati zajedno s brojnim svećenicima koji ovom prigodom obnavljaju svoja obećanja. Jer bez Duha Gospodnjega – rekao je – nema kršćanskoga života, a bez njegova pomazanja nema svetosti. On je u ishodištu službe i života svakog pastira.

Bez Njega ni Crkva ne bi bila živa Kristova zaručnica, nego ponajviše vjerska organizacija; ne Kristovo tijelo nego hram izgrađen ljudskim rukama. Kako onda graditi Crkvu, ako ne polazeći od činjenice da smo hramovi Duha Svetoga koji prebiva u nama? Ne možemo ga ostaviti izvan kuće ili ga parkirati u nekoj vjerskoj zoni. Potrebno nam je da svakoga dana kažemo: “Dođi, jer bez tvoje snage nema ništa od čovjeka”.

Trenutak krize

Papa se u propovijedi dugo zadržao na trenutku krize koja u različitim oblicima može obilježiti svakog svećenika, kao što je obilježila apostole, te primijetio da se prije ili kasnije dogodi da čovjek doživi razočaranja, umor i slabosti, dok se zbog nekih iskušenja, koja su nekada bila teško zamisliva, vjernost čini neugodnija nego prije. To je ključni trenutak koji može imati različite ishode.

Iz njega se može izići loše, klizeći polako prema određenoj prosječnosti, odvući se umorni u neku “normalnost” u koju se uvlače tri opasna iskušenja: kompromis, zbog kojega se zadovoljavamo onim što se može učiniti; surogati, zbog kojih se nastojimo “napuniti” nečim drugim, a ne svojim pomazanjem; i obeshrabrenje, zbog kojega nezadovoljni idemo naprijed po inerciji. Tu je velika opasnost; dok izgled ostaje netaknut, povlačimo se u sebe i bezvoljno životarimo; miris pomazanja više ne ispunja život, a srce se ne širi nego se skuplja, obavijeno razočaranjem.

Duh djeluje na slabost i krhkost

Međutim, kriza može biti prekretnica, svjesniji izbor između Isusa i svijeta, između herojstva ljubavi i osrednjosti, trenutak u kojemu može započeti novi put, put vjere i ljubavi bez iluzija – rekao je Papa te citirao tekst koji predlaže svećenicima da ga čitaju, pod naslovom: Drugi poziv, a čiji je autor otac René Voillaume.

Preporuča ga svima jer – kako je rekao – daje dobru egzegezu Petrova poziva, posljednjega, na Tiberijadskom moru: Petra drugoga poziva. Govori o potrebi, u određenom trenutku svećeničkoga života, za preobrazbom, jer ako nastaviš tako, ne dozrijevajući, činiti korak naprijed u tom trenutku krize, loše ćeš završiti.

U trenutku krize valja otkriti da se sve ne svodi na napuštanje čamca i mrežâ da bismo neko vrijeme slijedili Isusa – napomenuo je rimski biskup – nego to zahtijeva da idemo na Kalvariju, prihvatimo njezinu pouku i plodove, te da uz pomoć Duha Svetoga idemo do kraja života koji treba završiti u savršenstvu božanske ljubavi. Uz pomoć Duha Svetoga; vrijeme je, za nas kao i za apostole, za “drugo pomazanje”, da primimo Duha, ne na entuzijazmu naših snova, nego na krhkosti naše stvarnosti.

Duh Sveti, protagonist svećeničkoga života

Papa Franjo je potom predložio neka pitanja koja potiču na temeljiti ispit savjesti, poput poziva svećenicima da se upitaju ovisi li njihovo ostvarenje o njihovoj sposobnosti, ulozi koju dobivaju, pohvalama koje primaju, karijeri, ili o tomu miriše li njihov život na pomazanje Duha. Kako bi poduzeli taj korak dozrijevanja, potrebno je krenuti od spoznaje vlastite slabosti – rekao je Papa te istaknuo – Svećenička zrelost dolazi od Duha Svetoga, ostvaruje se kada On postane protagonist našega života.

Duh u Crkvu unosi sklad

Osim pomazanja, papa Franjo je istaknuo i sklad, koji je posljedica pomazanja. Duh Sveti je, naime, sklad, na nebu, ali i na zemlji – napomenuo je te dodao – U Crkvi pobuđuje različitost karizmi i povezuje ju u jedinstvo, stvara sklad koji se ne temelji na homogenizaciji, nego na kreativnosti ljubavi. On je “mi” Oca i Sina, jer je on njihova veza, te je po sebi sloga, zajedništvo i sklad. Uspostavljati sklad zadaća je onih koji su Duhom posvećeni – istaknuo je te pritom upozorio:

Griješimo protiv Duha koji je zajedništvo kad postajemo, također iz površnosti, sredstva podjele; i kada se igra na ruku neprijatelju koji ne izlazi na vidjelo i voli glasine i insinuacije, potiče stranke i konzorcije, podupire nostalgiju za prošlošću, nepouzdanje, pesimizam i strah. Budimo oprezni, molim vas, da ne ukaljamo pomazanje Duha i ruho Majke Crkve nejedinstvom, polarizacijama, bilo kakvim nedostatkom ljubavi i zajedništva. (…) Mislim i na ljubaznost svećenika: ako ljudi čak i u nama naiđu na nezadovoljne i zlovoljne osobe koje kritiziraju i upiru prstom, gdje će vidjeti sklad? Koliko se ljudi ne približi ili se udalji zato što se u Crkvi ne osjećaju prihvaćeni i voljeni, nego sumnjičavo gledani i osuđivani!

Na kraju propovijedi papa Franjo je zahvalio svećenicima za njihovo svjedočanstvo, za često skriveno učinjeno dobro, za oprost i utjehu koju daju u Božje ime te zazvao na njih Duha Svetoga, da ih podupire i učini prorocima njegova pomazanja i apostolima sklada. (Vatican News / D. P.).