“Dilexit nos”, četvrta enciklika pape Franje, prati tradiciju i aktualnost promišljanja “o ljudskoj i božanskoj ljubavi srca Isusa Krista”, pozivajući da se obnovi istinska pobožnost i ne zaboravi nježnost vjere, radost predanosti služenju i žar poslanja: jer Srce Isusovo nas potiče na ljubav i šalje nas braći.

“On koji nas uzljubi”, kaže sveti Pavao govoreći o Kristu (Rim 8,37), kako bi otkrili da nas od te ljubavi “ništa neće moći rastaviti” (Rim 8,39)”. Tako počinje četvrta enciklika pape Franje, pod naslovom “Dilexit nos”, posvećena ljudskoj i božanskoj ljubavi prema Srcu Isusa Krista: “Njegovo otvoreno Srce nam prethodi i čeka nas, bez uvjeta i bilo kojeg prethodnog zahtjeva, da bi nas mogao voljeti i ponuditi nam svoje prijateljstvo: On je prvi ljubio nas (vidi 1 Iv 4, 10). Zahvaljujući Isusu, “i mi smo upoznali i povjerovali ljubavi koju Bog ima prema nama” (1 Iv 4,16)” (1).

Kristova ljubav očitovana u Njegovom Presvetom Srcu

U društvu – piše Papa – koje vidi umnažanje “različitih oblika religioznosti bez pozivanja na osobni odnos s Bogom ljubavi” (87), dok kršćanstvo često zaboravlja “nježnost vjere, radost predanog služenja, žar poslanja od jedne osobe do druge” (88), papa Franjo predlaže novo dubinsko proučavanje Kristove ljubavi očitovane u Njegovome Presvetom Srcu i poziva nas da obnovimo tu autentičnu pobožnost, prisjećajući se da “u Srcu Kristovu možemo pronaći cijelo Evanđelje” (89): u njegovu Srcu se “konačno prepoznajemo i učimo ljubiti” (30).

Čini se da je svijet izgubio srce

Papa Franjo objašnjava da u susretu s Kristovom ljubavlju “postajemo sposobni stvarati veze s braćom, priznavati dostojanstvo svakog čovjeka i zajedno brinuti za naš zajednički dom” (217). I pred Srcem Kristovim moli Gospodina da “još jednom ima samilosti za ovu ranjenu zemlju te izlije na nju “vlastito blago svjetla i svoje ljubavi”, tako da svijet, “koji preživljava između ratovâ, neravnoteže društveno-ekonomskih čimbenika, konzumerizma i protučovječne uporabe tehnologije, može popraviti ono što je najvažnije i najpotrebnije: srce”. (31). Dokument se objavljuje u tijeku proslave 350. obljetnice prve objave Srca Isusova Isusa sv. Margariti Mariji Alacoque godine 1673., obljetnice koja će se zatvoriti 27. lipnja 2025.

Važnost povratka srcu

Podijeljena u pet poglavlja, enciklika o čašćenju Presvetog Srca Isusova sabire, kako je objavljeno 5. lipnja, “dragocjene refleksije prethodnih učiteljskih tekstova i dugu povijest koja seže do Svetoga pisma, da bi danas ponovno predložila – cijeloj Crkvi – ovaj kult pun duhovne ljepote”. Prvo poglavlje naslovljeno “Važnost srca” objašnjava zašto je “u svijetu u kojem smo u iskušenju postati nezasitni potrošači potrebno “vratiti se srcu”(2).

Papa naglašava da je trenutno obescijenjivanje srca “rođeno u grčkom i pretkršćanskom racionalizmu te u postkršćanskom idealizmu i materijalizmu”, koji su preferirali pojmove kao što su “razum, volja ili sloboda”. I ne nalazeći mjesta za srce, “nije dovoljno široko razvijena ideja o osobnom središtu koje sve može ujediniti, odnosno ljubavi” (10).

Geste i riječi Isusove ljubavi

Drugo poglavlje posvećeno je gestama i riječima ljubavi Kristove, gestama kojima nam pokazuje svoje prijateljstvo i pokazuje da je Bog “blizina, sućut i nježnost”. Njegov pogled pripada onima koji “svu svoju pažnju obraćaju na ljude” i njihovu patnju. Njegova najrječitija riječ ljubavi je biti “pribijen na križ”, nakon što je plakao za svojim prijateljem Lazarom i patio u Maslinskom vrtu, svjestan vlastite nasilne smrti “od ruku onih koje je toliko volio” (46).

Povratak sažetku utjelovljenom u Evanđelju

U trećem poglavlju s naslovom “Ovo je Srce koje je toliko ljubilo”, Papa pojašnjava da Kristovo Srce sadrži “trostruku ljubav”: osjetljivu ljubav njegova tjelesna srca “i njegovu dvostruku duhovnu ljubav, ljudsku i božansku” (66), u kojoj nalazimo “beskonačno u konačnom” (64). Papa Franjo također nas poziva da obnovimo pobožnost prema Srcu Kristovu kako bi se suprotstavili “novim manifestacijama ‘bestjelesne duhovnosti’ vidljivima u društvu” (87). Prije se treba vratiti na “sažetku utjelovljenom u Evanđelju” (90), pred zajednicama i pastirima usmjerenima samo na vanjske aktivnosti, strukturalne reforme lišene Evanđelja, opsesivne organizacije, svjetovne projekte i svjetovna razmišljanja o “prijedlozima koja ponekad pokušavamo nametnuti svima” (88).

Svetice i sveci, ispunjeni “ljubavlju koja napaja”

U četvrtom poglavlju, “Ljubav koja napaja”, Franjo citira nekoliko crkvenih otaca koji su govorili o “rani Isusova boka kao izvoru vode Duha” koja gasi našu žeđ za ljubavlju Božjom. “Sveti je Augustin utro put pobožnosti Presvetom Srcu kao mjestu osobnog susreta s Gospodinom” (103). Malo po malo, ova rana, podsjeća Papa, “poprimila je oblik srca”, i navodi nekoliko svetih žena koje su “pripovijedale iskustva svog susreta s Kristom, obilježenih počinkom u Srcu Gospodinovom” (110).

Ukazanja svetoj Margariti Mariji Alacoque

Pod utjecajem te duhovnosti, sv. Margarita Marija Alacoque pripovijeda o Isusovim ukazanjima u Paray-le-Monialu, od kraja prosinca 1673. do lipnja 1675. Bit poruke koja nam prenosi može se sažeti u riječi koje je čula sv. Margarita: “Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude”, sve do toga da se iscrpi i istroši kako bi posvjedočila svoju ljubav prema njima” (121). Dokument podsjeća da je sv. Terezija iz Lisieuxa Isusa nazvala “Onim čije srce kuca u skladu s njenim” (134). Iskustva svete Faustine Kowalske, ističe papa Franjo, predlažu pobožnost s jakim naglaskom “na Božjem milosrđu”. Time nadahnut, čak je i sveti Ivan Pavao II “svoje promišljanje o milosrđe intimno povezao s pobožnošću prema Srcu Kristovu” (149).

Govoreći o “pobožnosti utjehe”, enciklika objašnjava da ispred znakova muke koje čuva srce Uskrsloga, neizbježno je “da vjernik želi odgovoriti” također “na bol koju Krist pristao je izdržati za toliku ljubav” (151). I traži “da se nitko ne ruga izrazima vjerničkog žara svetoga i vjernog naroda Božjeg, koji u svojoj pobožnosti pokušava utješiti Krista” (160).

Pobožnost Srcu Kristovu šalje nas braći

Peto i posljednje poglavlje “Ljubav za ljubav” zadire u zajedničarsku, socijalnu i misionarsku dimenziju svake autentične pobožnosti Srcu Kristovu koja, u trenutku dok nas “vodi k Ocu, šalje nas i k našoj braći” (163). U stvari, “ljubav prema braći” je “najveća gesta koju mu možemo ponuditi i tako uzvratiti ljubav za ljubav” (167). Promatrajući povijest duhovnosti, Papa podsjeća da je misionarsko zalaganje sv. Karla de Foucaulda učinilo “svačijim bratom”: “Dopustivši da ga oblikuje Srce Kristovo, želio je u svom bratskom srcu ugostiti sve napaćeno čovječanstvo” (179). Franjo zatim govori o “nadoknadi”, kako je objasnio sveti Ivan Pavao II.: “Prinoseći se zajedno Srcu Isusovu, na ruševinama mržnje i nasilja može se graditi civilizacija toliko željene ljubavi, kraljevstvo Kristova Srca” (182).

Misija da se svijet zaljubi

Enciklika ponovno, sa svetim Ivanom Pavlom II., podsjeća da posvetu Srcu Isusovom “treba usporediti s misionarskim djelovanjem same Crkve”. Posljedično, preko kršćana, “ljubav će biti izlivena u srca ljudi, tako da Tijelo Kristovo koje je Crkva i tako izgraditi društvo pravde, mira i bratstva” (206). Da bi se izbjegao veliki rizik, kako je naglasio sveti Pavao VI., da se u poslanju mnogo govori i radi, ali se ne događa sretan susret s Kristovom ljubavlju” (208), “potrebni su nam zaljubljeni misionari, koji još uvijek dopuštaju da ih osvoji Krist” (209).

Molitva pape Franje

Tekst završava ovom molitvom pape Franje: “Molim Gospodina Isusa da od Njegovoga Presvetog Srca kroz sve nas poteku rijeke žive vode, da iscijele bolne rane koje nanosimo jedni drugima, da ojačamo našu sposobnost ljubiti i služiti, da nas potakne naučiti hodati zajedno prema pravednom, solidarnom i bratskom svijetu, sve do zajedničkog slavlja gozbe u nebeskom Kraljevstvu. Tamo će biti uskrsli Krist, koji će sve naše razlike uskladiti sa svjetlom koje neprestano struji iz Njegovoga otvorenog Srca. Neka je uvijek blagoslovljen!” (220). (VN / D. P.)