Sveti Nektarije je davno ušao u moj život kroz knjigu o njegovom životu koju mi je posudio jedan duhovnik. Tada nije duboko zaživio u mom srcu. Neki drugi svetitelji su mi bili bliži i potrebniji. Svakako, znala sam da on postoji i da je vrlo poštovan svetitelj u pravoslavnom svijetu.

Knjiga koju sam tada čitala, a i film ”Božji čovjek” koji je režirala Jelena Popović upoznali su me s njegovim životom. Sveti Nektarije Eginski rođen je kao Anastasije Kefalis, bio je episkop Aleksandrijske Pravoslavne Crkve, mitropolit Pentapoljski kao i pravoslavni teolog. Rođen je 1. listopada 1846. godine u mjestu Trakiji, a upokojio se u Ateni 8. studenoga 1920. godine.

Knjiga i film govore nam o njegovom monaškom putu koji je bio trnovit jer je za života bio dosta proganjan i neshvaćen. On sam živio je jedan vrlo skroman i asketski život. Poticao je iz mnogočlane obitelji, bio je peto od šestoro djece. Po završetku osnovne škole preselio se u Carigrad, a kasnije je prešao u Hios gdje je radio kao učitelj.

Nakon deset godina službe se zamonašio i prvotno dobio ime Lazar, a godine 1877. uzeo je ime Nektarije. Vodio je i teološku školu u Ateni, a konac života proveo je u manastiru na otoku Egini. Poznat je kao čudotvorac, iscjelitelj.

Nekako, sasvim slučajno prije godinu dana otkrila sam da u Londonu postoji hram svetog Nektarija te sam baš na dan kad ga naša Crkva proslavlja – 22. studenoga (Grčka Crkva proslavlja ga 9. studenoga) odlučila posjetiti taj hram u južnom dijelu Londona.

Razdaljine u ovom velikom gradu su teško opisive i shvatljive. Ponekad, odlazak u neki hram predstavlja pravo malo pokloništvo jer je potrebno više sati da se stigne, a često čovjek naiđe i na prometne prepreke.

Tog dana hram je ispunio veliki broj ljudi. Stari je to anglikanski hram prepun grčkih ikona. Nisam znala da se u hramu nalaze i svetiteljeve mošti. Molitvi su prisustvovali ljudi koji dolaze iz različitih naroda pa je i sama molitva išla na više jezika. Nekih meni manje ili više poznatih, a nekih i potpuno nepoznatih.

Ljudi koji dolaze u taj hram dolaze s velikom pažnjom, ljubavlju i obzirnošću. Svi traže pomoć svetitelja. Život danas više nigdje nije lagan i ljudi su pritisnuti raznim tegobama. Poznato je da sveti Nektarije pomaže ljudima oboljelima od raka.

U tom bivšem anglikanskom hramu na južnim dijelovima Londona, u skromnijoj četvrti nalazi se jedan divni hram u kojem su mošti velikog svetitelja. Pronijeli smo ih na čelu sa sveštenikom u litiji kroz hram, sveštenik nas je pomazao i prislonio je mošti svetitelja na glavu svakoga od nas.

Obišla sam puno svetinja kojima sam se poklonila, ali tada sam jedini put u svom životu osjetila struju koja je potresla i protresla moje tijelo. Trenutak je to koji ostavlja pečat na čovjekovu dušu. Nemoguće je vratiti se kući i zaboraviti doživljeno.

Molitva je to koja ostavlja trag. Ona molitva koja bi trebala preobraziti čovjeka. Svi smo skloni zaboravu. Život teče i čovjek u svakodnevnici često zaboravlja na svoju malenost, na svoju prolaznost i smrtnost.

I mene život nosi i talasa. Manje ili više upadam u grešnost ili zaboravnost, ali često se sjetim lijepog hrama u južnom Londonu. Ikona koje me zovu na molitvu. Vrtim likove svetitelja s istih u svojoj glavi. Pokušavam ih oživjeti u svom biću.

Ponekad poželim opet otići tamo. I odem. Koliko god bilo teško i iscrpljujuće. Ugledam na ikoni izobraženu Samarjanku na bunaru i poklonim se moštima svetog Nektarija. Zamolim ga da čuva moje bližnje i mene i sve one koje poznajem razasute po vasioni, a koji mi u tom trenutku padnu na um.

Nekako mi se čini da baš njima te molitve i pomoć svetitelja u tom trenutku budu najpotrebnije, a to bude tajna. Ona tajna koja je znana samo Gospodu i njegovim ugodnicima, kao što je sveti Nektarije.