Tog dana je zasijala zvijezda visoko na nebu kad je rođeno djetešce Isus. Marija ga je povila u pelene u pećini. Tu istu pećinu mala obitelj je morala napustiti i otići u izgnanstvo. Otišli su u siromaštvo koje okružuje čovjeka kroz čitavo vrijeme bivstvovanja na Zemlji.

Moje suosjećanje ide prema svima onima koji pate iz bilo kojega razloga, ali nekako oduvijek posebno duboko doživljavam patnju i siromaštvo žena.

U našem društvu moguće je da su najugroženija skupina žene na selu i žene migrantkinje. Od žena na selu izdvojila bih pripadnice manjinske srpske zajednice.

U ne tako davnoj prošlosti obilazila sam razna mjesta od Pakraca do Dvora na Uni pa čak i do skradinskog zaleđa. Slušala priče. Često bi me povela moja prijateljica na te putešestvije u korporativnoj limuzini njenog poslodavca.

Dijelile smo im što smo same kupile, nabavile. Sjećam se jedne žene koja nas je molila da joj damo još jedan par plastičnih natikača – japanki. Kupovale smo od njih vino, maslinovo ulje, meleme, med. Ponešto od toga bih prodala nekoj drugoj kolegici, prijateljici.

Tako bi se širio mali krug humanosti. Premaleni, jer ja sam samo jedna obična žena, jedinka koja nije znala ni mogla dovoljno pomoći. Neke sam ugostila u mom domu. Prespavale bi kad su bile u potrebi posjetiti moj rodni grad.

Onda su došle promjene u moj život i sve rjeđe sam odlazila u te puste, napuštene krajeve da susretnem domišljate, plemenite žene koje nalaze način da osmisle i oplemene svoje živote. Zaboravila ih nisam. Možda su još tužnije i siromašnije.

Toj dubokoj i širokoj koloni siromašnih i obespravljenih žena danas se pridružuju i neke druge žene koje dolaze iz dalekih zemalja. Možda iz zemalja gdje je ekološka katastrofa već uzela svoj danak. Tamo gdje siromaštvo nikad niti nije iskorijenjeno, a patnja je duboka.

Susrećem ih na ulici. Njihova lica su lijepa i topla. Često nasmijana i dobronamjerna, a njihovi životi su skromni.

Po mom mišljenju život i treba biti skroman, ali treba biti dostojanstven. Često nije dostojanstven. Bude ponižen i obespravljen.

Najviše me muči ženska solidarnost, kršćanska solidarnost. Nekako je ne vidim. I to me duboko rastužuje.

Sama sebi želim ovog Božića da nekad u budućnosti sretnem žene koje su spremne na solidarnost, pomoć drugoj sestri u Hristu (neovisno o jurisdikciji iz koje dolazi, neovisno o vjeri kojoj pripada, niti o tome vjeruje li, neovisno koju boju kože ima, nacionalni, obrazovni, klasni ili drugi predznak).

Neka žena zavoli ženu i pomogne joj da bude dostojanstveno siromašna. To bi za mene bio smisao Božića. Ljubav, trpljenje, razapinjanje, suosjećanje… samo tada ću smjeti reći: Mir Božji, Hristos se rodi!