”Ljubav se ne trži, niti ne kupuje…” stihovi su pjesme koje izvodi grupa Vještice, a vrlo često mi se vrte po glavi. Imaju neku pokretačku energiju, čak ako i ne znate ostatak pjesme – taj mali stih će vas pokrenuti na nešto. Što je to nešto?
Ljubav kao pokretačka snaga, energija čitavog univerzuma. Pisac tih stihova je vrlo dobro uočio da je ljubav nemoguće kupiti, a samim time ju je nemoguće i prodati. Ona se stvara ili postoji kao nevidljiva sila. Tu je oko nas. Sveprisutna.
Nekako mi se čini da čovjek današnjice pokušava na sve moguće načine tu pokretačku energiju obesmisliti i unazaditi… A zašto to radi, meni je zaista teško shvatiti.
Po mom mišljenju ljubav i sloboda dva su osnovna principa kršćanstva, a mi Europljani svakako pripadamo tom svijetu. Čak i onda kad se odričemo svoje kršćanske vjere, ljubav i sloboda ostaju duboko utkane u kulturno biće Europljana.
Sve one ljepote koje su stvorili naši davni predci nastale su u kršćanskom environmentu i zato mislim da bi i moderan čovjek trebao prema takvom kulturnom nasljeđu, osjećati respekt i uvažavati ga.
Često razmišljam o ljubavi, vrstama ljubavi – ako se to uopće može na taj način klasificirati, a opet čini mi se da ljubimo sva bića oko nas nekako drugačije.
Ljubav prvog zagrljaja, koji nam majka pruža u trenutku kad dolazimo na ovaj svijet; pa otac, bake i djedovi i svi oni u redoslijedu koji dolaze iza njih; do prvih ljubavi, muza ili djeteta koje majka rodi u porodnim bolovima pa ga privine (to malo mirisno biće) na svoje grudi, a koje će mu možda nekad kasnije podariti i radost novog života kroz unuke.
U međuvremenu ljubav će donijeti puno radosti, ali i najdublje boli koje čovjek može zamisliti. Kad, na primjer, zazvoni uredski telefon, a s druge strane se javi teta u vrtiću ili učiteljica da vas obavijesti da je dijete nešto slomilo… udarilo se, ima temperaturu…
Tada se osjeti nešto najdublje pomiješano, ljubav i strah. Često se čovjek susreće s takvim situacijama kroz život i uglavnom ne znam sebi objasniti to stanje, a upravo tada osjeća te pokretačke energije… nevidljive sile protkane ljubavlju. Ne znam. Teško je to definirati.
Neki će ljubavi pristupati filozofski, erotski ili magijski, ali moj pristup je prvenstveno kršćanski. U ovoj životnoj dobi. Nekad je možda bio i drugačiji. Sad se pomalo stari i stvari se gledaju iz druge perspektive. Iskustveno i protkano duhovnošću.
Čini mi se da je sve sadržano u Himni ljubavi ili Hvalospjevu ljubavi apostola Pavla (1 Kor 13), kao jednoj od najljepših ikad napisanih pjesama. Čitav čovjekov univerzum utkan je u tu poeziju, a moderan Europljanin je nekako zaboravio i na dno ladice postavio upravo te stihove kao uporište bivstvovanja na zemlji – pa zato dijelim s vama najljepše stihove o ljubavi, kako slijedi:
”Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
znao sam sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznavanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroz zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– do troje –
ali najveća je među njima Ljubav.”