Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje je zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane posljednja briga. Pripadnici crkvene hijerarhije katkada toliko su zabavljeni vlastitim samoodržanjem, identifikacijom s nacijom, nametanjem moralnoga ponašanja drugima a izuzimanja sebe iz kritike da nije čudno da religija postaje sinonimom za licemjerje.
Nedopustivo je da na putu globalne etike, religije i njihove teologije ostanu blokirane iza zatvorenih vrata svojih krutih dogmatizama. No, u povijesti sukoba koji su suprotstavljali narode religije ne samo da ih nisu priječile, dapače i pothranjivale su ih, čak pogoršavale.
Nerazuman fanatizam traganja za monopolom nad istinom razdvajao je narode jer ga svaka religija, u ime Božje i uz pomoć obitelji i države, usađivala u duh svakog pojedinca od njegova rođenja.
Svećenici, pastori, imami organizirali su svoje stado u getoima: nije li im cilj bio da osvoje svijet jedinom istinom kadrom da ga spasi, istinom koju svatko propovijeda u svojoj crkvi, hramu, džamiji ili sinagogi?
Osim nekoliko mudrih pionira koji su se usudili zaći izvan granica svojih vjeroispovijesti, vjernici su se zabarikadirali unutar sigurnosti svojih dogmi. Iako su religije uspostavljene da bi ostvarile saveze cijele ljudske vrste, postale su tvornicama getoa. Pretpostavka o samodostatnosti i autoreferencijalnost ozbiljne su prepreke i ekumenizmu i međureligijskom dijalogu.
Možda uskoro nećemo povjerovati u iskrenost onih religioznih ljudi koji progovaraju iz mjesta koji daje raison d’être za postojanje religija. Nisu li one upravo i nastale da nam daju okvir za povezivanje s transcendentalnim te potiču međusobno povezivanje ljudi u solidarnosti i bratskoj ljubavi? Kada bi pripadnici religija doista živjeli vjeru kojoj je religija tek jezik, ne bi li mir zavladao svijetom, financijski moćnici bili svedeni na njihovu pravu mjeru, a siromašni i obespravljeni ljudi doživjeli našu solidarnu pomoć?
Potencijal religija je golem, ali zanemarivan i često izdan. Do te mjere da nam se govor o bratskoj ljubavi, pravdi i miru čini poput nemoguće utopije. No, utopija prestaje biti nigdinom kad joj se usudimo dati mjesta čak i kada to naši suvjernici i sunarodnjaci ne čine. Zalaganje religija za dobrobit čovječanstva počinje zalaganjem za uzajamnim uvažavanjem i skladom, a onda buđenjem potisnutoga i zakopanoga potencijala koji je svima zajednički.
Povijest takvoga zalaganja seže u 19. stoljeće. Svjetski parlament religija okupio je u Chicagu 1893. ovlaštene predstavnike religija iz cijeloga svijeta u jednakosti njihovih prava, zalažući se za sklad i bratstvo među svima religijama. U istom takvu uzletu proklamirale su Ujedinjene nacije Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka u Parizu 10. prosinca 1948. a prihvatilo ju je 58 nacija, tadašnjih članica.
Brojne konferencije koje se održavaju po cijelom svijetu pod vodstvom Ujedinjenih nacija i UNESCO-a, brojne vlade, nevladine organizacije i poznati autori podsjećaju na nove težnje čovječanstva u nebrojenim knjigama, člancima, televizijskim emisijama i deklaracijama..
Ujedinjene nacije, na inicijativu UNESCO-a, godinu 2000. proglasiše međunarodnom godinom kulture mira. Objaviše manifest koji cijeli svijet poziva da se pridruži međunarodnom pokretu za kulturu mira i nenasilja. Godina 2000. imala je biti nadahnuće za nov hod u preobrazbi sveukupnosti kulture rata i nasilja u kulturu mira i nenasilja. No, da li ovaj nov i spasonosan put prožima misli kršćana? Nije li Bog židova, kršćana i muslimana ostavljen u izgnanstvu proisteklu iz naših razdora?
Papa Franjo to dobro razumije i artikulira u svakom susretu s pripadnicima drugih religija, a posebice u susretu s kršćanima različitih denominacija.
U petak 6. svibnja je primio sudionike plenarne skupštine Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana te istaknuo kako se mora ponovno potaknuti čežnja za jedinstvom. Rat u Ukrajini ponovno je nazvao ”okrutnim” i ”barbarskim”, koje ne može ne izazvati savjest svakog kršćana i Crkve. Jubilej 2025. poklapa se s 1700. obljetnicom Prvog nicejskog sabora, te je Papa izrazio želju da on ima ekumensku dimenziju.
Mnogo nas više povezuje od onoga što nas dijeli: dijelimo istu zabrinutost i istu nadu, ali i istu odgovornost.
Prvi značajan utjecaj na ekumenska djelovanja je obnovljena svijest o tome da svi pripadaju jednoj kršćanskoj obitelji, svijest ukorijenjena u iskustvu dijeljenja iste krhkosti i mogućnosti pouzdavanja samo u pomoć koja dolazi od Boga. Stoga je važno nastaviti njegovati tu svijest i poticati inicijative koje povećavaju osjećaj bratstva.
Rat u Ukrajini, okrutan i besmislen kao i svaki rat – istaknuo je Papa – prijeti cijelome svijetu te je izazov savjesti svakog kršćana bez obzira kojoj Crkvi pripadao. Pozivajući se na encikliku Fratelli tutti, Papa je upitao što su Crkve učinile i što mogu učiniti da doprinesu razvoju svjetske zajednice, sposobne stvarati bratstvo počevši od ljudi i naroda koji žive društveno prijateljstvo. Stoga je nužno ponovno potaknuti i razbuktati čežnju za jedinstvom. Ne radi sebe, nego za svijet.
Naviještanje Evanđelja mira kakvo razoružava srca ljudi može biti vjerodostojno tek kada ga budu naviještali kršćani doista pomireni u Kristu, Knezu mira, kršćani potaknuti njegovom porukom sveopće ljubavi i bratstva, koje nadilaze granice njihove zajednice i nacije.
