Svaka integracija može biti uspješna ako se potrudimo i prevladamo strahove od migranata, poruka je s okruglog stola “Ekumenska perspektiva kršćanskog identiteta pred izazovom migracija” održanog 3. decembra na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na skupu, koji su organizirali Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) i Visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR), osim čelnih ljudi tih dviju organizacija, govorili su i ljudi kojima je JRS pomagao, kao i profesori teologije fra Ivan Šarčević s Franjevačke teologija u Sarajevu, o. Vladan Perišić s Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu te Zoran Grozdanov sa Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju u Zagrebu.

Šef regionalnog JRS-a o. Stanko Perica naglasio je da već nekoliko godina traje suradnja UNHCR-a i katoličkih udruženja koja se bave izbjeglicama.

“Za to je pored šefa UNHCR-a Filippa Grandija zaslužan i papa Franjo koji je jedan od rijetkih lidera koji godinama afirmativno govori o izbjeglicama. JRS i UNHCR surađuju na projektu integracije izbjeglica kako bi se situirali ovdje u Hrvatskoj, od učenja jezika i nalaženja posla do nadilaženja pravnih prepreka. Sve bolji rezultati pokazuju kako je integracija moguća ukoliko se ljudima posveti pažnja i pristupa individualno. Nemamo velik broj izbjeglica koji ovdje ostaju ali im pružamo priliku da se snađu i da postanu punopravni građani Hrvatske”, rekao je Perica.

Ove godine migrantima pristupamo iz ekumenske perspektive, jer znamo da je kršćanski identitet vrlo snažan, dok su sve glasniji ksenofobni i populistički glasovi spram ove tematike.

“Nedavno istraživanje pokazalo je da su strani radnici za 55 posto ispitanih nužno zlo, tek su za 25 posto dobrodošli, dok je 20 posto apriori protiv. Slični rezultati bili i bi i da su u pitanju izbjeglice. Zato moramo vidjeti kako kao kršćani možemo pružiti alternativu tim glasovima i pružiti perspektivu dobrodošlice i otvorenosti prema svima, napose prema strancima. U Bibliji piše “Stranac sam i primiste me” i zato je potrebno u strancu prepoznati Krista”, istaknuo je.

Šefica Ureda JRS-a za Hrvatsku Ana Marčinko naglasila je da od 1980., otkako je pater Arrupe uspostavio JRS, ta organizacija ima urede u 56 zemalja svijeta kako bi se ljudima u potrebi pokazalo da nisu zaboravljeni i da nisu sami.

“Imamo 1.268 korisnika: Ukrajinaca, tražitelja azila i povratnika, kao i 35 volontera koji pomažu pojedincima, a u oblasti radnog prava i radnom kolektivu kako da te pojedince prihvate. U postupku je nostrifikacija 40 diploma, a 248 osoba je prošlo tečaj hrvatskog jezika”, rekla je Marčinko, ističući da su neki od njih tražili i da se formira tečaj za nivo znanja B2 koji im je nužan za stručne poslove.

Predstavnica UNHCR-a za Hrvatsku Anna Rich naglasila je da je ove godine u svijetu 122 milijuna prisilno raseljenih ljudi, dva puta više nego prošle decenije. Zbog toga je suradnja UNHCR-a, Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica jedan od stupova djelovanja. Ponosna sam na ostvarenu suradnju u Hrvatskoj, rekla je.

Svoja iskustva podijelile su i neke od uspješno integriranih korisnica: Valerija je psihologinja koje je prije dvije godine i sedam mjeseci s porodicom izbjegla iz Hersona. Volontira u JRS-u, a proces nostrifikacije njene diplome je u toku. Ana je prije dvije godine s porodicom izbjegla iz Dnipra gdje je radila kao okulist. Hrvatska liječnička komora prihvatile je njenu diplomu, ali joj je nužno dostići nivo jezika B2. Živi u Vrbovcu, a najveća su joj muka, kaže, putovanja vlakovima koji uvijek kasne. Sagan je došao iz Pakistana, živio je godinu dana u hotelu Porin, a kad su mu odbili azil, pomogla mu je jedno katoličko udruženje. Živi u Dugom Selu, zaposlen je u Caritasu i volontira za JRS.

“Loš odnos prema migrantima rezultat je straha da će nam oni uskratiti dom i identitet, straha da ćemo nam ugroziti kulturu i vjeru, te straha od blizine. Puno se govori o pomirenju i potrebi prihvaćanja ljudi u opasnosti, ali u praksi neki klerici traže da se migranti ne spominju ili ih se naziva različitim imenima kako bi se zamaglio njihov problem”, rekao je Ivan Šarčević.

– Ako smo vjernici, trebamo biti osjetljivi na ljude koji su, bježeći od rata i ponižavanja iz raznih razloga došli ovdje i koje za razliku od nas pokreće nada, tolika da se izlažu trgovini robljem, rade u teškim uvjetima za mali novac i žive u skučenom prostoru. Trebali bismo i mi iz crkvenih zajednica imati više razumijevanja za njih i da, ako ne možemo pomoći, barem da ne budemo protiv tih ljudi. Nisu svi teroristi kako se to nekad priča; to su ljudi sa svojim dostojanstvom. Nitko od nas nije rođen tolerantan da ljubi druge, pogotovo povijesne neprijatelje, tome se treba učiti. Nitko nije rođen da da zna voljeti, i tome se trebamo učiti. Svi mi trebamo učiti da su to ljudi dostojni naše brige i da bar ne budemo ljudi koji će ih isključivati. Pogotovo je tragično da, bilo vjernici ili službena Crkva, jedno govore s oltara a u praksi budu mrzitelji tih ljudi. Ili kad se gunđa što se pomažu drugi, kao što su se neki bunili kad je Caritas davao pomoć muslimanima”, naglasio je Šarčević.

Da se moramo učiti toleranciji kazao je i Perišić, ukazujući na tezu da nacije nisu prirodne i da nacionalni identitet nije ni zadan ni stvoren.

“Crkvi je dodijeljena uloga čuvara nacionalne mitologije, i ona to rado i spremno prihvata. Mnogi klerici svih nivoa rado igraju ulogu sluškinje s najdubljim uverenjem da uz nacionalni ponos služe najsvetijoj svrsi. Zato se javlja identitetska panika, strah da neprijatelj ugrožava naš nacionalni identitet i onda egzistenciju”, naglasio je Perišić.

Po Grozdanovu, postoji mnogo protestantskih crkava sa svojim nezavisnim teologijama.

“Mi smo u Hrvatskoj velika manjina jer nas je po popisu 0,3 posto, nemamo nikakav utjecaj niti svijest o društvenom angažmanu iako je nekoliko organizacija aktivno pomagalo migrantima 2016. kad je bio veliki migrantski val. Pitanje migracija je izazov za zapadnu Evropu u kojoj se budi jako puno rasizma. Ovo je prilika da učinimo Hrvatsku pluralnom, ali i velik izazov koji će trajati desetljećima, pogotovo što politika ne ide u prilog integracijama”, rekao je.

Naveo je i primjere pojedinih protestantskih biskupa kao bavarskog biskupa Strohma koji je 2019. rekao “naša dužnost je pomoći ljudima koji su u opasnosti” i koji je kupio brod koji bi spašavao migrante ili umirovljenog biskupa iz Osla Gunnara Stalsetta koji je zaposlio Eritrerku kojoj je odbijen azil i zato bio osuđen, a koji je rekao da je “pomoć biću u nevolji važnija od pravnog sustava” i da je “dužnost vjerske zajednice da ne slijedi nemoralne zakone nego riječ Božju”. Podsjetio je i na Rijeku gdje su migrantima prvi pomogli sekularni aktivisti i organizacije, a onda se priključila i Riječka nadbiskupija te su im zajedno pomagali, pa je nadbiskup Uzinić lani tim aktivistima simbolički oprao noge, naišavši na oštre reakcije “pravovjernih” katolika. (NJ/Novosti / D. P.)