Pretpostavljam da nije slučajno što je u tjednu održavanja Generalne skupštine Svjetskog vijeća crkava (SVC) patrijarh Porfirije dodijelio najviše odlikovanje Srpske Pravoslavne Crkve madžarskom političkom lideru (reformirane vjeroispovijesti) Viktoru Orbanu (ali i predsjednici države i predsjedniku mađarskog parlamenta).

Patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Porfirije je orden Svetog Save prvog stepena premijeru Orbanu uručio u Budimpešti uz prisutnost vladike bačkog Irineja i vladike Lukijana, episkopa budimskog.

Patrijarh je tom prigodom pojasnio razloge ovog izuzetnog priznanja:

”Ovo visoko odlikovanje je dodeljeno gospodinu Orbanu u znak zahvalnosti za promovisanje tradicionalnih hrišćanskih vrednosti, za nesebičnu podršku Eparhiji budimskoj Srpske Pravoslavne Crkve i za izuzetan lični doprinos jačanju prijateljstva između naša dva susedna naroda”.

Sasvim u duhu ekumenizma čiji je cilj njegovati uzajamno poštivanje različitih i graditi mostove mira i suradnje u svrhu promicanja općeg dobra.

U tom duhu je nedavno (od 31. kolovoza do 8. rujna) održana jedanaesta Generalna skupština Svjetskog vijeća crkava u njemačkom gradu Karlsruheu pod tematskim naslovom ”Kristova ljubav pokreće svijet prema pomirenju i jedinstvu”.

Na ovom globalnom Saboru je sudjelovalo oko 4.000 delegata koji su predstavljali 352 različite crkve i oko 600 milijuna vjernika iz 150 država svijeta.

Iako Rimokatolička Crkva formalno nije članica, ipak njezin Savjet za ekumenizam usko surađuje sa Svjetskim vijećem te redovito šalje svoje promatrače na zasjedanja SVC-a.

Na 11. skupštini je sudjelovalo nekih 190 rimokatolika uključujući službenu delegaciju od dvadesetak članova koje je sponzoriralo Tajništvo za promicanje kršćanskog jedinstva pod vodstvom njegova prefekta kardinala Kurta Kocha.

Papa Franjo je uz službeni pozdrav Skupštini SVC-a uputio i posebnu poruku podrške i ohrabrenja koju je na središnjoj plenarnoj sjednici pročitao kardinal Koch.

Članovi katoličke delegacije su osim sudjelovanja na plenarnim sjednicama i studijskim grupama bili uključeni i u pripremu završnog dokumenta, a neki od njih su bili moderatori različitih ekumenskih konzultacija i radnih skupina kao i animatori posebnih događaja koji su pratili opći program 11. skupštine.

Na Skupštini je višestruko naglašena i praktično demonstrirana istina kojom nam je ostao u pamćenju nezaboravni brat Roger, utemeljitelj zajednice iz Taizea: ”Ekumensko zvanje koje se ne ostvaruje u pomirenju ostaje prividno”.

Sabor u Karlsruheu je širu javnost još jednom podsjetio da je Svjetsko vijeće crkava najveće i globalno najutjecajnije ekumensko tijelo u svijetu te da nije bez razloga akreditirano pri UN-u kao nedržavna institucija.

Stoga je Karlsruhe dobra prigoda da se kratko podsjetimo povijesti nastanka organiziranog ekumenskog pokreta.

Svjetsko vijeće crkava je s višedesetljetnim zakašnjenjem službeno osnovano 1948. godine u Amsterdamu. Osnivanju je prethodio niz skupova i inicijativa od kojih je najznačajnija Svjetska misijska konferencija održana u škotskom Edinburghu 1910. godine.

Tu je, posebno pod utjecajem mlađih crkava iz takozvanog Trećeg svijeta, snažno naglašena važnost jedinstva za misijsku djelatnost i vjerodostojnost kršćanstva u svijetu.

Konferencija je dovela do osnivanja triju važnih struja ekumenskog pokreta. To su prvenstveno Svjetsko misijsko vijeće, zatim pokret Život i djelo, koji je jedinstvo kršćana nastojao ostvarivati zajedničkim djelovanjem na socijalnom planu te pokret Vjera i ustroj, koji je naglašavao važnost zajedničkog nauka i usklađivanja crkvenih struktura kao pretpostavke jedinstva.

Između Edinburgha i Amsterdama su se dogodila dva svjetska rata, što je bio glavni razlog zašto do službenog osnivanja Svjetskog vijeća crkava dolazi tek 1948. godine ujedinjenjem pokreta Vjera i ustroj te Život i djelo.

Svjetsko misijsko vijeće je u Ekumensko (Svjetsko) vijeće crkava ušlo tek 1961. godine na Općoj skupštini SVC-a, održanoj u New Delhiju. Na istoj skupštini članicama SVC-a postale su i sve veće pravoslavne crkve, među njima i Srpska Pravoslavna Crkva.

Od samih početaka ekumenskog pokreta naglašavano je da Svjetsko vijeće crkava nema namjeru biti neka ”nadcrkva” te da pripadnost Vijeću ne podrazumijeva prihvaćanje neke nove ili isključive ekleziologije.

U svom pod pozitivnim utjecajem pravoslavlja 1961. redefiniranom temeljnom vjeroispovijedanju ”Svjetsko vijeće crkava je zajednica crkava koje ispovijedaju da je Gospodin Isus Krist Bog i Spasitelj po Pismima i koje, stoga, nastoje zajedno ostvariti svoj zajednički poziv na slavu jedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga”.

Rimokatolička Crkva se za ekumenska gibanja počela otvarati tek nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Kao rezultat je osnovana zajednička komisija Svjetskog vijeća crkava i Rimokatoličke Crkve koja je definirala odnose te mogućnosti i područja suradnje.

Katolička Crkva zbog svoje veličine i samoshvaćanja (posebno uloge papinstva) nije postala članicom SVC-a, ali aktivno sudjeluje u povjerenstvu Vjera i ustroj, kao i na brojnim zajedničkim inicijativama, posebice na području promicanja i zaštite ljudskih prava i pravde te na očuvanju svega stvorenog.

Svjetskom vijeću pripada oko 350 crkava, a cilj svih njegovih djelatnosti je ”pozvati crkve da idu prema vidljivu jedinstvu u jednoj vjeri i u jednome euharistijskom bratstvu koje se izražava u bogoslužju i zajedničkome životu u Kristu, te da napreduju prema tome jedinstvu kako bi svijet uzvjerovao”.

Delegirani zastupnici crkava članica sastaju se svakih sedam godina na općoj skupštini da razmotre rad Vijeća, analiziraju najnovije izazove i zadaće te izaberu novo vodstvo. Između tih skupština radom Vijeća upravlja Središnji odbor, koji se sastaje jednom godišnje i po potrebi.

Ovdje je prikladno podsjetiti se kako je papa Franjo prije četiri godine osobno sudjelovao na proslavi 70. obljetnice SVC-a u Ženevi. Istaknuo je da njegovo sudjelovanje svjedoči o zauzimanju Katoličke Crkve za ekumenizam te da mu je bila želja ohrabriti suradnju među crkvama članicama Vijeća kao i s drugim ekumenskim partnerima.

Papa je u tijeku tadašnjeg službenog posjeta ”protestantskom Rimu” obišao i Ekumenski institut u Bosseyu, koji je osnovao SVC kao mjesto interkonfesionalnog obrazovanja i susreta mladih.

Posebno je pohvalio potrebnu ulogu Instituta u ekumenskom obrazovanju mladih naraštaja za odgovorne pastoralne i akademske djelatnike brojnih crkvi cijeloga svijeta.

Katolička Crkva prisutnošću jednog profesora surađuje u tom obrazovnom radu.

Na središnjem skupu u Ženevi papa Franjo se posebno osvrnuo na moto obljetničke proslave – ”Hoditi zajedno – moliti zajedno – raditi zajedno”.

”I u molitvi, kao i u hodu, ne možemo ići naprijed sami, jer Božja se milost skladno širi među vjernicima koji se vole. Molitva je kisik ekumenizma”, podcrtao je između ostalog papa Franjo u Ženevi.

Posebno je naglasio da treba rušiti zidove sumnje i straha koji dijele zapadno kršćanstvo još od 16. stoljeća. Pozvao je kršćane svih denominacija da smognu hrabrosti promijeniti tijek povijesti koja ih je dovela do nepovjerenja i otuđenja.

Govoreći sudionicima proslave u Ekumenskom centru u Ženevi, papa Franjo je aktualizirao ključno pitanje edinburške konferencije: kako kršćani mogu evangelizirati svijet ako su međusobno podijeljeni?

”Ono što nam je doista potrebno je novi evangelizatorski zanos. Pozvani smo biti narod koji živi i dijeli radost Evanđelja, koji slavi Gospodina i služi braći, s duhom koji gori od želje da otvori obzore izvanredne dobrote i ljepote onima koji još nisu imali milost da doista upoznaju Isusa. Uvjeren sam da će se, ako se poveća misionarski poticaj, povećati i jedinstvo među nama.”

Od Edinburgha do Karlsruhea je dugi put s mnogim izazovima, poticajima, ali i povremenim propustima i padovima.

Poruka ostaje ista: Kristova ljubav pokreće svijet prema pomirenju i jedinstvu. Dopustimo da pokrene i nas u tom smjeru bez kojeg nema budućnosti svijeta.