U Boseu, gdje od 1965. postoji ekumenski samostan, počinje 31. Međunarodni kongres pravoslavne duhovnosti koji će biti zaključen u petak, 5. rujna. Tema kongresa je: “Anto Veliki, otac monahâ”.

“Održavanje Međunarodnog ekumenskog kongresa o pravoslavnoj duhovnosti pokazuje još jedanput da duhovnost kršćanskog Istoka može ne samo obogatiti crkveni život Istoka nego također i doprinijeti ponovnom zbližavanju kršćana Istoka i Zapada i tako izliječiti milenijsku podjelu. Kristova Crkva, koja je pred tolikim izazovima i problemima našega vremena, ima potrebu više nego ikada za jedinstvom kršćana”, stoji u poruci ekumenskog patrijarha Bartolomeja upućenoj zajednici u Boseu, povodom 31. Međunarodnog kongresa pravoslavne duhovnosti, koji se održava od danas pa do 5. rujna na temu: Anto Veliki, otac monahâ.

Izražavajući zahvalnost prioru Sabinu Chiali i cijeloj zajednici za “izvrsnu” organizaciju događaja, patrijarh Bartolomej čestitao je na naporu i značajnom doprinosu te je zazvao na zajednicu, predavače i sudionike konferencije “milost i blagoslov Boga Ljubavi i Milosti, po zagovoru našeg oca među svetima, Ante Velikog”.

Također je arhiepiskop Atene i cijele Grčke, Hieronymos, podsjetio u poruci da “tema Anto Veliki, otac monahâ jest i da je bila oduvijek od velikog značenja i za Istočnu i Zapadnu crkvu, još od vremena kada je Atanazije Veliki, arhiepiskop Aleksandrije, napisao, oko 357. godine, Život Ante Velikog, učinivši čitavoj kršćanskoj ekumeni poznatim asketski način života i evanđeoski život koji je odlikovao svetog Antu”.

U poruci je još podsjetio da se rođenje Ante Velikog (251) poklopilo s periodom obilježenim krvlju mučenika koja je “natapala polja Crkve”. “Njegovo je rođenje označilo novo doba kršćanskog života u kojem je ‘bijelo mučeništvo’, mučeništvo savjesti, postalo tako moćno sa svojim asketskim borbama u pustinji da bi ga se moglo usporediti s mučeništvom krvlju”.

Da je osoba Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, bila središnja u Antinom iskustvu u potpunosti je uvjeren i prior samostana u Boseu, Sabino Chialà, koji je u svojem izlaganju na otvaranju Kongresa, 2. rujna, podsjetio da je “za Atanazija on [Anto] živa slika nicejske vjere (čije se 1700. godišnjice sjećamo). Vjera je to u Boga koji je postao čovjekom, koji u svom tijelu i po svom križu liječi ono što Anto neprestano naziva ‘ranom’ koju je grijeh izdubio u ljudskom rodu, u dubini svakog bića.

Stvoreno biće – dodao je – nosi u svojoj dubini urezanu ranu, čiju bol Anto posebno osjeća u borbama s Neprijateljem, u koje ga on stalno uvodi. Na tu je ranu Bog nastojao staviti lijek tijekom cijele povijesti spasenja, od nastanka svijeta. Ali je tek sada, u Sinovom silasku u tijelu, rana pronašla lijek. Krist je onaj koji daje snagu u slabosti; štoviše, on se bori u onome tko se njega čvrsto drži. Anto je to iskusio u svojoj slabosti: osjeća da nije on taj koji pobjeđuje, nego Krist, na kojega je on vezan vezom ‘vjere’.”

“Izričaj koji se često ponavlja u Antinim spisima je: ‘Vjera u Krista.’ Kod njega ‘vjera’ ne upućuje na koncept nego na duboki odnos i pouzdano predanje; ona je iskustvo zajedništva koje prati svaki trenutak njegova postojanja. To je ono što će u svojem posljednjem poticaju prije smrti povjeriti dvojici braće, koje je želio uz sebe da bi ga pokopali: ‘Udišite uvijek Krista i imajte vjere u njega.’ Ove kratke riječi njegova su oporuka i srž njegovog kršćanskog i monaškog iskustva. Udisati Krista i imati vjere u njega: činiti ga suputnikom svakog trenutka svoga života i predati mu se.”

Prior Bosea je također u svom izlaganju posvetio posebne misli ratovima po svijetu kazavši da “ne možemo ne svrnuti pogled na tragedije koje se događaju oko nas, posebno u Ukrajini i na Bliskom istoku, osobito u Gazi. Činimo to u sjećanju i noseći sve u molitvama. Želim vjerovati da će naše zajedništvo u ovim danima – nastavio je – biti kontrapunkt grozotama tih tragedija. Ovo je malo sjeme, ali nije beznačajno, jer svako sjeme bratstva bačeno na zemlju prije ili kasnije donosi plod, koji je na dobrobit cijeloga čovječanstva. Suprotstavljanje ‘poludjelima’… Anto Veliki u jednoj od svojih najoštrijih izreka upozorava: Doći će vrijeme u kojem će ljudi poludjeti i kada ugledaju nekog tko nije lud, napast će ga govoreći: ‘Ti si lud!’, samo zato što nije poput njih (Izreke 25). Upravo je naše vrijeme ono u kojem se nastavljamo nadati, sijati misli mira i bratstva, pa makar to izgledalo ludo… samo za siromašne sanjare!”

Izvor: vaticannews.va; prijevod: J.Š., polis.ba