Giovanni Francesco Bernardone ili poznat kao Franjo Asiški (1181-1226) bio je mistik, redovnik koji je svjedočio bogatstvo siromaštvu i vezu sa svim stvorenjima. 

***

Sve što jezik može artikulirati, postoji kao naša stvarnost. Stoga je naša odgovornost za život ponajprije odgovornost prema jeziku. On je mjesto – zrcalo ili veo – u kojem se susreću naš vanjski i naš unutarnji svijet, naš zemaljski i naš nebeski zavičaj.

Cvjetići u niz primjera svjedoče o Franjinoj osjetljivosti na jezik prirode i stvaranja, na govor siromaštva, na riječ samu.

Gdje god bi našao nešto napisano, bilo božansko, bilo ljudsko, na putu, u kući ili na tlu, s najvećim poštovanjem bi to skupio i stavio na sveto ili časno mjesto, i to je činio s takvim poštovanjem zato da ne bi gdje bilo napisano ime Gospodnje ili nešto što njemu pripada.  

Kad ga je jednog dana zapitao neki brat zašto tako brižno prikuplja i poganske spise gdje ne bijaše imena Gospodinova, odgovorio je: ”Sinko, prikupljam i njih zato što su i ondje slova iz kojih je sastavljeno preslavno ime Gospodina Boga. Dobro što se ondje nalazi, ne pripada poganima ili nekim drugim ljudima, nego samome Bogu ‘kome pripada svako dobro”’ (1 Čel 82).

Hvalite Gospodina Franjina, po riječi, sestri našoj:

ona nas prosuđuje i omogućuje, izražava i preobražava.

Budite dobri riječi, a riječ dobra vama.

Budite suncem, svojom dušom, neizmjerni.

***

Čelanski, Toma (Tommaseo da Celano). 1977. Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog (1 Čel i 2 Čel). Zagreb: Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda.