Bog se utjelovio u Isusu Kristu, postao je čovjek. Učovječio se. Time je pokazao koliko vrednuje čovještvo. Sam je poželio biti čovjek. To je i postao. To je i ostao. Pokazao je da je čovještvo i Njegova norma.

Učovješivši se, prihvatio je sve osobitosti čovještva, osim grijeha. Prihvatio je i ljudsku smrtnost. Prihvatio je i sve društvene konstrukte čovještva, kao što su jezik, kultura, etnička i vjerska pripadnost. Sveto pismo i tradicija jasno svjedoče o Isusu Kristu koji je etnički i vjerski Židov, koji govori aramejski (možda i grčki?), koji posvema pripada svojemu vremenu i kulturi.

Ipak, Krist svojim životom i riječju nadilazi zadane kategorije. On je, nadasve, Bog i čovjek. U sebi utjelovljuje ideju čovještva, u kojoj su sve druge kategorije drugotne. Teško je, ako ne i nemoguće, misliti Krista najprije kao etničkog Židova, a potom kao učovječenog Boga.

Ideja etničke i vjerske pripadnosti Nazarećanina jest važna, ali nije prvotna. Nju valja shvatiti u kontekstu Povijesti spasenja, koja se događa u okviru Izabranog naroda, ali u Kristu ona izlazi iz okvira tog jednog naroda i postaje univerzalna.

Isus Krist nikad ne gubi svoju etničku i vjersku kategoriju, ali ih svojim otajstvom učovječenja, muke, smrti i uskrsnuća nadvisuje. Njegova antropološka osnova je čovještvo, a ne etničko i/ili vjersko židovstvo.

O ovom pitanju će se u prvoj Crkvi razviti nemala polemika, sve do konačnog raskida kršćanstva sa židovstvom krajem I. stoljeća.

U naše smo vrijeme svjedoci ponovnih pokušaja ”nacionalizacije” Isusa Krista i ukalupljivanja njegovog čovještva u uske religiozne obrasce. Sasvim je jasno da povijesni Isus iz Nazareta sebe nije smatrao nekim tko je izišao iz okvira židovstva.

Zapravo, on je samo židovstvo shvaćao Božjom Objavom koja je, preko Izabranog naroda kao nositelja, upućena svakom čovjeku. Riječima i djelima upućivao je na univerzalnost Božje poruke spasenja, osvrćući se na tu njezinu dimenziju i u Starom zavjetu (izričito naglašava Božju intervenciju udovici iz Sarfate Sidonske i ozdravljenje Naamana Sirca!).

Sam je Radosnu vijest navješćivao društvu svojega vremena, ne izuzimajući one koji nisu bili pripadnici njegovog Izabranog naroda. Krist je, nedvojbeno, Objavu u židovstvu vidio upućenu svakom čovjeku.

Vrednujući različitosti među ljudima po svim kategorijama, Isus Krist poruku spasenja svima upućuje isključivo kao ljudima – osobama. Nerijetko će upravo zbog takvog stava doći u sukob s društvenim i vjerskim vođama svojega vremena.

Isusa Krista upravo ovakvog kako smo ukratko ocrtali naviješta Crkva. Barem bi tako trebalo biti. Vjernik – kršćanin je pozvan vjerovati u Božje učovječenje u kojemu nema mjesta za skučene nacionalne i/ili vjerske kalupe u koje bi ga trebalo staviti.

Božji je motiv čovjek, a ne Židov, Grk, Srbin ili Hrvat. Svako svođenje Boga na naše kategorije etnika, religije, jezika, kulture, mentaliteta, rase, svjetonazora ili bilo koje druge odrednice bilo bi unižavanje i ograničavanje neobuhvatnog otajstva koje posebno slavimo o Božiću – Božjeg učovječenja.

Sve kad bi ljudska rasa postojala i na nekom drugom planetu osim Zemlje, Božje učovječenje bi se odnosilo i na nju. Ono je toliko široko i, opet, tako jednostavno, da ne dopušta nikakva ograničavanja koja bi okrnjila sliku čovjeka gledanu Božjim očima.

On nije htio (p)ostati ništa drugo osim – čovjek. U tome je veličina Božića kao blagdana kojim slavimo ovo otajstvo. Zato vjernik vjeruje u Boga koji za normu djelovanja uzima čovještvo. Vjernik je pozvan i sam činiti tako. Sve izvan ove kategorije čovjeka bilo bi nedostojno Boga i svođenje Svevišnjeg na naše uske ljudske okvire i potrebe.

Zato vjernik Boga ne požidovljava, ne pohrvaćuje, nepokatoličuje, nepopravoslavljuje, ne islamizira, ne čini ga desničarem ili ljevičarem, domoljubom ili revolucionarom. Budući da Bog u sebi nadvisuje i pojam spolova (iako se utjelovio kao muškarac), vjernik Boga ne ograničava na muški ili ženski svijet i spol.

Još više, vjernik Boga ne stavlja u okvire vlastitih političkih ideja, ne upreže ga u kola prizemnih interesa radi vlastitog probitka, ne slavi Božje učovječenje o Božiću kao rezultat društveno uvjetovanog ukalupljivanja, nego kao plod vlastitog uvjerenja.

Za vjernika je ljudsko dostojanstvo izjednačeno s Božjim jer je Bog stvorio čovjeka i sam postao čovjekom. To nikad nije prestao biti. Bog je i danas čovjek. Uskrsnuli, proslavljeni čovjek koji je u isto vrijeme ostao Bog. Zato je za vjernika svaka akcija prema čovjeku – djelovanje prema Bogu.

I sam je Krist istaknuo kako je sve učinjeno jednom od najmanjih – njemu učinjeno (Mt 25, 40). Stoga je sasvim jasno da je svaka društvena nepravda – nepravda učinjena samom Bogu, grijeh koji nema opravdanja. U tom smislu su sva dnevno-politička svojatanja Boga jalova cinična opravdavanja neopravdivog.

Da se danas još jednom učovječi, zamislimo kako bi Krist definirao samog sebe?! Bi li za sebe rekao da je kršćanin?! Bi li rekao da je katolik?! Što ako bi rekao da je pravoslavac?! Bi li nam bio prihvatljiv ako bi, kao učovječeni Bog, izišao iz svih okvira naših očekivanja?! Ili bismo ga, kao i prvi put, opet razapeli…?!