Na putu do moje kuće na brijegu prvo svratim na jug. Želim ogrijati dušu i tijelo. Avion oštro zaokrene s Jadranskog mora i spusti svoja krila negdje kod Trogira. Vrlo brzo potom udahnem miris smilja i mediteranskog bilja i osjetim se sretnom.

Nađem se u bijelome gradu na plavom Jadranu u hramu svetoga Save gdje me dočekaju meni dvije drage ikone Bogorodice. One iste koje se mogu pronaći i u hramu Preobraženja Gospodnjeg u mojem rodnom gradu. Tamo gdje sam uznijela puno svojih molitvi.

Jedna je okovana sva u zlatu. Sija, kako već Bogorodica sija i ona je znana kao Bogorodica Trojeručica. Voljena i poštovana kod Srba kao velika svetinja. Na dar je stigla iz Jerusalima još za doba svetoga Save i njen original se nalazi na Hilandaru, a mi se poklanjamo njenim čudotvornim kopijama. Treća ruka na njoj kao sjećanje na svetog Jovana Damaskina čiju ruku je zacijelila i od tada je tu izobražena treća ruka u znak zahvale.

Druga ikona je ikona Bogorodice Mlekopitateljnice. Ona doji dijete Isusa, a meni se čini da ona kroz svoj lik izobražen na taj način poji sve nas, djecu ispaćenu ovim životom i svijetom. Nosi nam utjehu. Radi se o meni osobno vrlo dragoj ikoni. Boje kojima je izobražena su vedre i tople. Samo djelići njenog lika su iskovani u srebru. Nekako se čini skromnom, a upravo ta toplina, vedrina i skromnost su nešto što me tješi.

Tako u jednom dahu i jednom posjetu nestanu sva ona nedostajanja za toplinom meni dragih ikona. Srce se ispuni jugom.