Donosimo homiliju apostolskog nuncija Giorgia Lingue upućenu na oproštaju od Hrvatske na misi slavljenoj na spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske i 34. svjetski dan bolesnika 11. veljače u zagrebačkoj katedrali.

Čitanja: 1 Kr 10, 1-10; Ps 36; Mk 7, 14-23

Uzoriti kardinale,

Draga braćo u biskupstvu i svećeništvu,

Braćo i sestre u životu posvećenom Bogu, u krštenju i u zajedničkom čovještvu,

danas se spominjemo prvog ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu u Francuskoj.

Sveti je Ivan Pavao II. želio da se upravo na ovaj dan slavi i Svjetski dan bolesnika, kako bi se naglasila važnost koju Lurd ima za bolesnike i kako bi se zahvalilo Majci Božjoj na brojnim čudesnim ozdravljenjima koja su se ondje dogodila, a pripisuju se njezinu zagovoru.

1. Poruka čitanja

Današnja nam liturgijska čitanja govore o mudrosti i čistoći srca. U Bibliji su um i srce uvijek međusobno povezani i nadopunjuju se. Ljubiti Boga svim srcem i svim umom, kao i svom snagom, prva je zapovijed.

Ne posjeduje mudrost uma onaj tko nema čisto srce.

Kraljica od Sabe, kao što smo čuli u prvom čitanju, čuvši glas o mudrosti izraelskoga kralja Salomona, sina velikoga kralja Davida, krenula je iz svojega kraljevstva – vjerojatno iz današnje Etiopije ili Jemena – s pratnjom deva natovarenih zlatom, miomirisima i dragim kamenjem te se uputila u Jeruzalem, prijestolnicu izraelskoga kraljevstva, kako bi ispitala Salomonovu mudrost, iskušavajući ga zagonetkama i pitanjima.

Željela je vidjeti vlastitim očima, čuti vlastitim ušima i osobno se uvjeriti.

Evo osobe čista srca: one koja traži istinu, koja ozbiljno istražuje i ne zadovoljava se onime što je čula od drugih.

U Evanđelju nalazimo Isusa koji poučava. On očituje mudrost poput Salomonove. U odlomku koji smo danas čitali navodi se jedna njegova izreka: Poslušajte me svi i razumijte!, započinje Isus, privlačeći pozornost mnoštva jer se sprema reći nešto važno – Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego ono što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.

Poput kraljice od Sabe, ni Isusovi se učenici nisu zadovoljili onime što je Isus rekao, željeli su znati više, željeli su ići u dubinu, bolje razumjeti. Stoga su, došavši kući, upitali Isusa o onome što je rekao.

I Isus objašnjava: Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?

I dodaje: Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.

Upravo se u nama, u našem srcu, rađaju želje i misli koje se potom pretvaraju u djela. Naša sposobnost da ljubimo, kao i naša sposobnost da mrzimo, ovise o našem srcu.

2. Svjetski dan bolesnika

Papa Lav XIV. nas u Poruci za ovogodišnji Svjetski dan bolesnika poziva da srcem gledamo one koji trpe: to ne znači samo vidjeti, nego se i uključiti, kako bi iz nas izašlo dobro koje nosimo u sebi.

Imati suosjećanje – piše Papa – podrazumijeva duboku emociju koja potiče na djelovanje. To je osjećaj koji izvire iznutra i vodi prema zauzimanju za patnju drugoga.

Suosjećanje nije neodređen ili prolazan osjećaj, već ljubav koja preuzima bol bližnjega.

Jasna je poveznica s još jednim biserom Isusove mudrosti: prispodobom o dobrom Samarijancu koja nas podsjeća da možemo vidjeti i samo produžiti dalje, ne dopuštajući da nas tuđa nevolja dotakne – što se događa kada je naše srce zatvoreno i neosjetljivo. Ili pak možemo vidjeti i zaustaviti se, a to se događa kada nam srce prožme suosjećanje, odnosno kada je ono čisto.

Dobri se Samarijanac znao zaustaviti i pomoći unesrećenome, povio mu je rane, pobrinuo se za njega jer ga je gledao srcem punim suosjećanja.

3. Zahvale

Kao što znate, spremam se napustiti Hrvatsku. Odlazim u Zemlju koja je svima nama draga, a nazivamo je “Svetom” jer su je posvetili ljudi poput Salomona, patrijarsi svojom nepokolebljivom vjerom, proroci svojom mudrom dalekovidnošću i, iznad svega, sam Sin Božji – koji se ondje rodio, propovijedao, umro i uskrsnuo – njegova Presveta Majka i njegovi prvi učenici.

Poput kraljice od Sabe, želim poći čista srca, bez predrasuda; ne samo  kako bih vidio ono što se događa i o čemu svi govore, nego kako bih promatrao, moleći za milost da se znam zaustaviti i za mudrost kako bih razumio. Pritom računam i na vaše molitve.

Nakon više od 6 godina službe u ovoj Zemlji, vrijeme je za svođenje računa, vrijeme je da pogledam u vlastito srce i vidim što je u njemu ostalo. Nalazim veliku zahvalnost.

Naučio sam mnogo od vas , od ove Crkve, od ovoga naroda; iz njegovih rana, iz njegovih trauma, ali i iz njegove vjernosti, njegove vitalnosti, njegove plemenitosti. Mogao bih unedogled nabrajati niz dobra koja sam vidio kako izlaze iz čista srca tolikih među vama.

Želio bih pojedinačno zahvaliti svima koji su mi pomagali u mojoj službi. Osobito onima koji su imali suosjećanja za mene, koji su vidjeli moje rane, moje potrebe, moje slabosti i koji su se zaustavili kako bi mi pomogli.

Da, mnogi su mi, na različite načine i u različitim trenucima, pružili ruku. Neka svatko primi zahvalu koju zaslužuje.

Među njima, želim započeti zahvalom kolegama iz diplomatskog zbora. Proživjeli smo trenutke radosti, promišljanja i zabrinutosti. Solidarizirali smo se i mnogo puta iskusili nemoć pred tragedijama koje nikada nismo željeli doživjeti; bilo onim prirodnim – poput covida, potresa, oni koji su već bili ovdje dobro se sjećaju, ili drugih nedaća u mnogim našim zemljama – ili katastrofama uzrokovanim ljudskom zloćom: terorističkim napadima nečuvenog barbarstva i agresijama kakve više nismo mogli ni zamisliti, uz pripadajuće reakcije koje su pobudile mnoge dvojbe. Mnogo ste mi puta pomogli razumjeti, a ponekad sam ostajao bez odgovora. Zahvaljujem vam, dragi kolege, na vašem prijateljstvu i, sada, također na vašoj nazočnosti koja me čini počašćenim.

Osim diplomata, moji prvi suradnici u Hrvatskoj bili su biskupi, počevši od Vaše Uzoritosti. Bilo je lijepo raditi s vama, posjećivati vaše biskupije, vaše župe i redovničke zajednice. Radovati se s radosnima i suosjećati s uplakanima.

Zahvaljujem također i čelnicima drugih kršćanskih denominacija i drugih religija, civilnim, nacionalnim i mjesnim vlastima, a napose Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Posvuda sam uvijek nailazio na otvorena vrata i otvorena srca, na razumijevanje i na iskrenu želju za suradnjom.

4. Posebna zahvala

Dopustite mi, ipak, da na ovaj dan uputim posebnu zahvalu bolesnicima i onima koji nose teret različitih oblika invaliditeta. Zahvaljujem onima koji su svoje žrtve prikazivali, sjedinjujući ih s Kristovom žrtvom, za mene, za Crkvu, za Svetoga Oca.

Možda toga nismo svjesni, ali uvjeren sam da upravo oni, više od svih, na otajstven način rade za dobro Crkve i, rekao bih, za zdravlje svijeta. Oni su ti koji nas uče gledati iz druge perspektive: ne iz prolazne moći naših ispraznosti, nego iz ponizne svijesti o vlastitim ograničenjima, podsjećajući nas da je samo Jedan Svemogući!

Dragi bolesnici i osobe s invaliditetom, vi koji ste ovdje nazočni ili me slušate putem radija i televizije: upravo je vaša žrtva, prikazana čista srca, najdragocjenije blago koje Crkva posjeduje. Ne zaboravite da nas je Krist spasio na Kalvariji, žrtvujući svoj život iz ljubavi prema nama, a ne na Taboru, gdje se očitovao u slavi (i gdje su učenici željeli ostati!).

Veliku zahvalu također želim uputiti i sestrama klauzurnim redovnicama. Znam da ne mogu biti ovdje, no možda nas neke od njih prate putem radija ili televizije. I vi ste, drage sestre, prinosom svojega života i svojim molitvama dale golem doprinos mojem poslanju. Od srca vam hvala. I nadalje ću računati na vaše molitve.

Naposljetku, treću posebnu “zahvalu” želim uputiti onima kojima sam se divio i koje sam, koliko sam mogao, nastojao podupirati u vršenju mnogih djela ljubavi – dragulja koji krase Crkvu u Hrvata.

Mislim na dragocjeni rad Caritasa, na pučke kuhinje za siromašne, na brojne redovničke i laičke zajednice koje prihvaćaju najranjivije, na mnoge udruge koje se posvećuju marginaliziranima, osobama s invaliditetom, osamljenim starijim osobama ili mladima koji su zalutali, trudnicama, napose onima koje nemaju hrabrosti ili snage suočiti se s trudnoćom.

U svakom sam od tih djela susreo brojne osobe koje znaju gledati sa suosjećanjem, koje se znaju zaustaviti i ne proći mimo, koje vide očima srca: velika vam hvala.

5. Nevidljive rane

Želio bih zatim uputiti misao punu poštovanja i svima onima koji nose nevidljive rane, koje nisu ništa manje duboke ili bolne. Onima koji u srcu još uvijek nose traume rata, dramu braće i susjeda koji su odjednom postali neprijatelji, gubitak voljenih osoba i odsutnost onih koji su nestali bez traga, kao i teškoću istinskoga pomirenja.

Molim i zazivam Duha Svetoga da svima udijeli snagu opraštanja, jer neće biti mira bez pravde, niti pravde bez oprosta, kako je govorio sveti Ivan Pavao II.

I na ovom području ima mnogo onih koji rade kako bi donijeli mir u srca: mislim na one koji pružaju psihološku pomoć, kao i na brojne kuće duhovnih vježbi, na tolike inicijative pastoralne obnove te na rad na prevenciji putem odgoja i obrazovanja.

Kako ne bih zahvalio i brojnim sredstvima društvenoga priopćavanja koja daju važan doprinos: onima koja prate bolesne i tješe ožalošćene, koja nastoje stvoriti novi mentalitet, kulturu susreta, utemeljenu na poštovanju drugoga i na pomirenju. Premda ne vladam dobro vašim lijepim jezikom, upoznao sam mnoga od njih: blogove, internetske stranice, desetke župnih i biskupijskih glasila, kao i izdanja raznih redovničkih zajednica i pokreta apostolata. Mnoga su od njih istinska sredstva za izgradnju mostova blizine te za nadilaženje nepovjerenja i podjela koje toliko štete našim društvima. Dopustite mi, da među njima, spomenem Hrvatski katolički radio, kao i Laudato TV i Radio Mariju, koji nas i večeras prate u izravnom prijenosu.

6. Završna poruka

Prije nego što završim, dopustite mi da spomenem još jednu bolnu ranu, za koju zazivam moćni zagovor Gospe Lurdske, Bezgrešne Djevice.

Da, ne možemo zanijekati da i u Crkvi u Hrvatskoj postoje rane koje, unatoč želji i već učinjenim velikim koracima naprijed, još nisu dovoljno zacijelile. Riječ je o žrtvama različitih oblika zlostavljanja koje, ako ne budemo pažljivi, mogu postati i žrtvama ravnodušnosti.

Nedavno utemeljeni Nacionalni ured za zaštitu maloljetnika i ranjivih odraslih osoba pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, koji pruža podršku biskupijskim uredima, pravi je blagoslov u tom smislu.

Gledati srcem, znači staviti u središte najmanje. Posljednji trebaju biti prvi, ne samo u vječnosti, kada ćemo primiti konačnu nagradu za ono što smo učinili ovdje na zemlji, nego već sada, jer – kako svakodnevno molimo u “Očenašu” – želimo vršiti volju Božju, kako na nebu tako i na zemlji!

Neka Presveta Bezgrešna Djevica utješi one koji plaču i svima podari sposobnost gledanja srcem i umijeće zaustavljanja pred svakom ranom.

7. Simbolična rana

I tako uistinu završavam, spominjući se posljednje rane: rane ove katedrale. I ona je bila pogođena te se sada oporavlja, iako je, kao što vidite, još uvijek u fazi oporavka. Ipak, u nju se već vratio njezin najugledniji stanovnik – dakako, nakon Presvetoga – koji je bio prisiljen napustiti je na gotovo 6 dugih godina: naš ljubljeni blaženi Alojzije Stepinac.

U svojoj sam prvoj propovijedi u ovoj katedrali rekao kako sam u dubini srca osjetio kako mi Blaženik govori da se ne brinem toliko o njegovoj, koliko o svojoj vlastitoj svetosti.

Ta mi se misao često vraćala, nedvojbeno više kao prijekor nego kao kompliment. Nakon što sam obišao Hrvatsku uzduž i poprijeko, bolje razumijem tko je Stepinac bio ovome narodu i koliko je toga učinio.

Također sam shvatio da briga za vlastitu svetost ne isključuje priznavanje njegove svetosti i nastojanje da ona bude priznata.

Ipak, sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna.

Kanonizacija, naime, nije svojevrsna “liga prvaka” u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje.

Pred Bogom nema pobjednika i poraženih, jer… svi smo mi braća i sestre!

Hvala vam na pozornosti. Čekam vas u Jeruzalemu!

(IKA / D. P.)