Neki brat dođe opatu Silvanu na Sinajsku goru i vidjevši monahe kako rade, uzvikne: ”Zašto radite za propadljivu koricu kruha? Marija je izabrala bolje, sjedila je pod nogama Gospodinovim i nije radila ništa”.
Onda opat reče svom učeniku Zahariji: ”Daj ovome bratu neku knjigu, stavi ga u praznu ćeliju i pusti ga da čita”.
U devet sati brat koji je čitao počne gledati van ne bi li vidio opata koji će ga pozvati na večeru, a nešto poslije devet sam ode do opata i upita: ”Zar danas braća ne jedu, oče?”
”O da, svakako – reče opat – upravo su večerali”.
”Pa zašto onda – upita brat – niste pozvali i mene?”
”Ti si duhovan čovjek – reče starješina – ne treba tebi ova propadljiva hrana. Mi moramo raditi, a ti si izabrao bolji način. Cijeli dan čitaš, možeš živjeti bez hrane”.
Čuvši te riječi, brat reče: ”Oprostite mi, oče”.
A starješina odgovori: ”Marta je nužna Mariji jer je upravo zato što je Marta radila, Marija mogla biti slavljena”.
Thomas Merton, Mudrost pustinje, prev. Sanda Hržić, Planetopija, Zagreb, str. 44.