Rano je londonsko jutro, čak malo i prohladno. Stigli smo na tube stanicu Seven Sisters. Negdje na sjeveroistoku ovog prevelikog grada. Zastali smo i nadali se da smo odredili pravi smjer kretanja prema gruzijskoj pravoslavnoj crkvi koju danas prvi puta posjećujemo.

Moja stara želja bila je posjetiti zemlju koju je u dalekoj prošlosti prekrstila ravnoapostolna svetiteljka Nina. Kažu čak u 4. stoljeću. Puno sam razmišljala o svetoj Nini i ona mi ostaje kao trajna fascinacija, netko kome se posebno divim.

Žene modernog doba sklone su sebi pripisivati ​​razne zasluge, uspjehe. Moguće sam i sama takva, ali sveta Nina je nekako bila posebna. Za svog života uspjela je pokrstiti gruzijski narod.

Tog nedjeljnog jutra bila sam jako uzbuđena. Nada da ću ikad posjetiti Gruziju je sve manja, ali Gospod me je postavio u ovaj veliki grad koji mi je pružio mogućnost da zaronim u dubine gruzijske duhovnosti.

Putem u crkvu sreli smo i stanovnike tog dijela Londona; ortodoksne Židove, Južnoamerikance i još neke druge. Prošli smo i pored jedne sinagoge i blizu ugledali sivi hram s onim specifičnim gotičkim šiljkom na vrhu.

Željela sam ući u hram i ugledati ikonu meni posebno drage svete Nine. Unutrašnjost hrama je kamena. Dočekale su nas razne ikone, širio se miris tamjana i mirisnih pčelinjih svijeća, a s oltarnog ikonostasa gledala nas je svetiteljka Nina.

Služba je bila duga, na nama potpuno nerazumljivom jeziku. Hram se postepeno punio ljudima. Čvrstim i stamenim ljudima koji potiču s planina daleke Gruzije, a žene i djevojčice su im lijepe, tamne – čvrste kose i pokrivenih glava. Onako, na trokut s povezom ispod brade. Kako su to činile nekad naše bake.

Upravo mi se to posebno dojmilo jer mi je nekako indirektno govorilo da one baš oduvijek nose marame u hramu, a i sama je nosim. Volim to. Kod mene budi pobožnost i toplinu.

Lijepo je bilo sjediniti se u Hristu u gruzijskom hramu, onkraj ikone meni drage svetiteljke. Kući sam ponijela neku dragost koju, nadam se, još dugo neću izgubiti.

A već sljedeće subote moj životni put poveo me je u jedan od najljepših engleskih gradova – Oxford. Sišla sam s vlaka i produžila u blizini rumunjske crkve. Rumunje vrlo često srećem u hramovima raznih pravoslavnih jurisdikcija u Londonu, ali još nikad nisam bila u njihovom vlastitom.

Ovaj hram posvećen je svetom Johnu Kasijanu, a ja sam tog dana zaključila da su Rumunji najpobožniji pravoslavni narod.

Svjesna sam ovog subjektivnog doživljaja i vrlo vjerojatno je sasvim besmisleno tako nešto tvrditi. Moguće da je i preuveličano, ali tanane niti moje duše tog subotnjeg dana u veličanstvenom gradu prebogate kulture, tradicije, duhovnosti i obrazovanja bile su ispunjene dubokom molitvom rumunjske zajednice, koja je svoj dom našla baš ovdje, na zelenim površinama Engleske.