Iza nas je nedjelja praštanja kad smo se trebali izmiriti s onima s kojima nismo u najboljim odnosima kako bismo što lakše plovili na putovanju vlastitog preobražaja.

Takav je moj osobni odnos prema ovom dobu godine. Na tom putu bismo trebali biti uvijek, ali čini mi se da ipak dublje promišljamo o sebi u vremenu vaskršnjeg posta kad se odričemo mesa, jaja, mliječnih proizvoda, a često i ulja. Možda uz to zlih misli i rđavih navika.

More života nas nosi na svojim valovima. Baš taj osjećaj imam svakog jutra dok čitam Psaltir, da me taj Psaltir nosi na nekim svojim valovima. Zaranja u ponore morskih dubina i opet uznosi na površinu.

Nekad u Zagrebu odlazila sam prve nedjelje posta na čitanje Pokajnog kanona Andreja Kritskog u hram. Ovdje u ovom velikom gradu život je drugačiji pa je i ritam crkvenog života drugačiji. I sam pojam ”parohijske crkve” doživljava se na neki drugačiji način.

Meni najbliži pravoslavni hram je hram Ruske zagranične Crkve koji volim posjetiti i sad već kao neko pravilo nameće se odlazak u prvi petak uoči Teodorove subote s kuhanim žitom za osveštanje baš u taj hram.

Molitve u ruskim hramovima su duge. Traju i po pet sati. Liturgija bude u kripti i nakon pet sati čovjek se zaželi zraka tako da uvijek prošetam do kuće. Paše mi udahnuti zraka. Nije planinski, samo londonski, ali jest zrak. Vrijeme i prostor za promisliti o sebi, svom odnosu prema drugima i svom putovanju prema Vaskrsenju i Svjetlosti koju donosi taj praznik.

London je grad koji broji preko pedesetak pravoslavnih hramova. Najviše grčkih. U četvrtak pred Vaskršnji post obišla sam hram svetog Save – Srpske Pravoslavne Crkve. Čitao se Akatist Bogorodici. Poželi se čovjek svog jezika. Osobito u tuđini.

Najdublji dojam ovog Vaskršnjeg posta ostavio je na mene grčki hram svetog Pantelejmona i svete Paraskeve. Izašla sam na bus stanici tamo negdje u Harrowu, iza Wembleyja i ispred mene se stvorio pravoslavni hram s kupolama. Neuobičajeni prizor za ovdašnje prilike.

Čovjeku se učini kao da je u Grčkoj, a unutrašnjost je prostrana i prelijepa. Oslikana freskopisom. Nema gotike, samo vizantijsko plavetnilo i izduženi likovi svetitelja. Real Orthodox church! Poznati svijet koji budi osjećaj povratka kući iako su ta kuća i hramovi na koje se čovjek s godinama navikne u stvarnosti jako daleko.

Tog dana služili su Bugari. Neopisiva toplina sveštenika i njegovog pristupa svakom od nas tko se u ispovijedi povinuo ispod njegovog epitrahilja. Jezik razumljiv i blizak mom unutarnjem biću. Po liturgiji uslijedilo je posluženje. Osjetila se gostoljubivost i širina duše slavenske nam braće.

Moj prvi londonski susret s bugarskom duhovnošću koju sam ponijela kući nakon poklona ikonama svetiteljima kojima je hram posvećen u nadi da će mi pomoći u valovima života na mom putovanju prema danu Vaskrsenja našeg Gospoda Isusa Hrista.