Tamo negdje okruzžn livadama i kravicama koje šetaju po istima, baš kao na pločama/spotovima Pink Floyda, nalazi se manastir Svetoga Jovana Krstitelja. Mjesto je to koje obiluje mozaicima u kojima se stvara i pretapa sve stvoreno. Barem se tako čini.
Radovi su to Svetog Sophronija Sakharova koji se ovdje podvizavao i čije mošti se ovdje nalaze. Nose utjehu svima koji se tu nađu. U pravoslavnom svijetu poznat je kao tvorac knjige o Svetom Silouanu Atonskom čije riječi odzvanjanju u dusama mnogih, “…drži um svoj u adu i ne ocajavaj!”
Istovremeno jednostavno i teško. Čovjek je ipak samo slabašno biće. A manastir u Essexu nas mirom oplemenjuje.
Ne znam… Možda je to radi Isusove molitve koja se tu dnevno upražnjava. Ona koja upučuje na tihovanje; refleksiju na samoga sebe.
A možda su to brojni mozaici…anđeli sa svojim bijelim krilima sa svodova. Noina arka na jednom od zidova zgrade – sve one životinje koje se penju i ulaze u barku Spasenja. Praotac Adam ili Sveta Olga.
Možda su to mošti ne tako davno još živućeg svetitelja – Sophronija Sakharova. Ili je to njegova finoća, visoka kultura ili čarolija umjetnosti koju je nosio i nama ostavio.
Ili ipak Isusova molitva na koju nas je uputio, (Gospode Isuse Hriste, Sine Božji pomiluj me grešnoga). Ne znam. Vjerojatno su to nepregledna engleska polja, i rosulja koja sipi sa neba i nosi tišinu, mir.