Šetam londonskim ulicama i promatram drveće, grmove i cvijeće. Sve je u cvatu. Božja tvorevina je divna. Rascvjetana i mirisna. Obilje opojnih mirisa od jorgovana, divljih jabuka, trešanja do meni potpuno nepoznatih i neznanih cvjetova. Tako je to prelijepo u Vaskrsnjem periodu kad je On tu s nama pa se raduje čitava tvorevina.
Proljeće nosi novi život. Znam, u nedjelju nam bila Nedjelja žena mironosica. Meni divan dan. Zapalila sam im lucicu da svjetli Svjetlost Onoga Kojeg su one spoznale. Otkrile.
Dan je to koji nosi trenutni mir i utjehu. To su one žene koje su ostale vjerne Gospodu do samoga kraja i upravo one su prve znale da je On vaskrsnuo, da Njega više nema u grobu. Mali dio Evanđelja je posvećen njima, ženama Mironosicama. Znamo da su to bile Marta i Marija, Salomija, Jovana i neke druge.
Ova nedjelja je meni jedna od dražih nedjelja u godini. Nedjelja posvećena ženama hrišćankama. Onima u kojima i sama često pronalazim snagu da me ohrabre kad posrnem, padnem.
O ženama vjernim Gospodu malo se govori i zna. Ujedno i mi žene hrišćanke današnjeg doba vrlo često se nalazimo na marginama, kako društvenog tako i samog crkvenog života.
Nedavno, u moj život ušla je Sveta Marija Skobcova koja je žrtvovala sebe pomažući Židovima u doba holokausta i zbog toga je izgubila život u jednom od nacističkih logora. U mojem srcu je ona kao žena Mironosica, ona koja je ostala vjerna Njemu, Hristu.
Takve žene zaslužuju da im se divimo. Molimo im se i slavimo ih.